– Prokletstvo Mario, već je osamnaest sati. Nisam veče planirala provesti u autu… – promrmljala je Ela nezadovoljno te se još jednom obazrela oko sebe.
Put kojim su se kretali bio je zatrpan snijegom i omeđen gustom šumom. Nije imala mnogo za vidjeti posebice što se polako smračivalo. Sama ideja da dočekaju Novu godinu u kolibi Mariova oca nije joj zvučala privlačno, a sada se već gotovo dva sata truckala u terencu koji jedva da je mogao, zbog neprohodnog puta, kretati se tridesetak kilometara na sat. Nipošto nije bila cura koja uživa u prirodi na takav način, a Mario je neprestano inzistirao na tome. Često ju je vodio na izlete i pješačenja Velebitom ili na Plitvička jezera, a sada bi trebala uživati u ljepotama Zagorja. Jasno, sve joj je bilo predivno, o tomu nije bilo govora, ali neupitno bi više uživala gledajući fotografije ili dokumentarac na televiziji.
– Još malo ljubavi, strpi se još malo – odvratio je Mario sladunjavo.
I napokon, nakon desetak minuta zaustavio je auto pred prilazom usred ničega, ali s pogledom koji je pucao na ogromno, s fino izrezbarenom ogradom ograđeno imanje, sred kojega je stajala koliba iz bajke. Tomu se Ela nije nadala. Koliba je bila mnogo više od naziva, dapače, bila je nešto manja drvena vila, ali ipak vila.
Tu su ih već čekali prijatelji Noa, Sara, Josip i Zvjezdana. Naravno, Mario je Noi povjerio ključ vile koji je sa sobom nosio i zadatke: Da potpali vatru u kaminu, pokrene agregat i složi playlistu za nezaboravnu veče.
Unutrašnjost kolibe doslovce je zapanjila Elu. Skupocjeni namještaj od najkvalitetnijeg drveta, drvene polukružne stube koje su vodile na galeriju mogle su ispričati čitavu priču kroz rezbariju, ali i nekoliko prepariranih glava životinja koje joj se baš i nisu svidjele. Osjećala je nelagodu svaki puta kada bi pogledala u staklenaste oči koje su nekada gledale svijet, a onda se posve nedužne našle na nišanu samo zato što je nekome ubijanje hobi. Osim toga, širio se neobičan miris, možda ustajalog zraka. No, sve u svemu, bila je itekako zadovoljna, uostalom kao i cijelo društvo. Doček Nove godine u osamljenoj kolibi bilo je nešto novo i neiskušano, a samim time i fora.
– Pa stari, ovo je ludnica – rekao je Noa izmijenivši pozdrave s Mariom i Elom. – Morat ćeš se pozabaviti rječnikom. Ovo je sve, samo ne koliba.
Mario je kimnuo i osmjehnuo se. Laskale su mu Noine riječi, ali htio je to prikriti opaskom: – A valjda je to tako kada ti je tata direktor uspješne firme.
Iako to nisu bile pomno birane riječi, nitko ih nije posebno doživio, pa svi su već znali tko mu je tata i navikli su na njegov raskošan život.
– Ali nevažno – nastavio je, – važno je da smo tu i da nas nitko ne može omesti, pa čak ni mobitel. Slobodno isključite mobitele, signala nema.
* * * 
Složili su hranu koju su ponijeli sa sobom, preodjenuli se u svečaniju odjeću, natočili čaše i tulum je mogao početi.
U igri vatre i leda izmjenjivali su se ples, smijeh, poljupci, dodiri… sve uobičajeno pod utjecajem alkohola i putenosti dvadesetogodišnjaka. I bio je to odličan tulum kojemu je pridonio Noin izbor glazbe: Upravo je glazba donosila vatru i led, otkačeno skakanje uz brze ritmove i vruće sentiše…
Međutim, nešto prije dvadeset i tri sata, Mario je, ničim izazvan i na čuđenje svih najednom isključio glazbu. Iznenađeni pogledi lijepili su se za njega dok se mijenjao iz otkačenog mladića u ozbiljnog stranca. Nakon dvije godine intenzivnog druženja, nikome nije bio niti malo poznat novonastali Mario: Hladni, nemilosrdni pogled, tvrdo tijelo… gotovo opipljiva hladnokrvnost dominirala je atmosferom ne ostavljajući prostor za pitanja.
– Tu bi negdje trebao biti… – izgovorio je i stao preturati po kuhinjskim ladicama. – A – ha, evo ga – napokon je pronašao traženi predmet, pištolj koji je sekundu poslije uperio u prijatelje.
– Svi na sofu – zapovjedio je te i sam sjeo nasuprot prestrašenih i zbunjenih prijatelja.
– Mario… što se događa? – Ela je uspjela protisnuti. U njenom ustrašenom glasu razaznala se nota odgovornosti, naposljetku, ona i jest bila odgovorna što su završili u kolibi, ona ih je sve vezala. Mario je bio njezin dečko kojega je upoznala s prijateljima.
Mario se divlje nasmijao. Činilo se da smijeh para ne samo kolibu, nego i čitavo imanje.
– Ovako… Kada imaš sve, sve i uzmi, tako veli tata, a ja kažem, zašto ne. Znate, s vremenom dosadi loviti divljač. Istina… – raširio je ruke tren ih oslobodivši nišana, – koliba je tu da bi tata i njegovi prijatelji imali gdje odmoriti se poslije lova, ali k vragu, zašto da od nje ne napravimo nešto mnogo zanimljivije, primjerice, zašto ne bismo lovili ljude?
– Pobogu Mario što se događa? – odvažio se Noa pa skrenuo pogled na Josipa. – I ti sudjeluješ u ovome? Ha? Dobro, možete prestati. Upalilo je.
Josip je zbunjeno slegnuo ramenima. – Ne znam o čemu govoriš. Nemam ništa s tim.
Mario se nacerio. – Ne Noa. Nije u pitanju nikakva spačka.
– Ali… – Noa je zinuo no Mario je oštro podigao ruku.
– Dosta! – proderao se.
Opet je pošao do kuhinje. Vratio se s nožem i plastičnom posudom u ruci pa naredio Noi da raščisti stol. Bez pogovora je to učinio, a onda stao pored Maria.
– Prijatelju, ovo zbilja nema smisla. Ako si nas planirao na smrt prestrašiti, uspio si. Molim te da ovo okončamo.
Mario je odmahnuo glavom, a onda, ničim izazvan prislonio cijev pištolja na Noino čelo i pritisnuo obarač. Kolibu je proparao prodoran zvuk pucnja pomiješan s vriscima prestrašenih djevojaka. Noa je pao na pod i dok se njegovo usmrćeno tijelo trzalo u posljednjem grču, Mario je nastavio krvavi pohod pa je sve redom snašla ista sudbina, sve osim Elu.
Ostala je zaprepaštena, zapravo, smrznutih misli i osjećaja. Promatrala je mrtve prijatelje, a kao da ih nije vidjela. Bol u želucu, stegnuto grlo i divlji otkucaji srca činili su je nemoćnom. U jednom je trenutku pala na pod i stala jecati. Jecala je glasno i panično. Nije se usudila pogledati ubojicu, svog dragog Maria kojega je beskrajno voljela, a odjednom je postao čudovište.
– Molim te – najzad je progovorila drhtavim glasom. – Ili me ubi… ili pusti…
Mario se nasmijao pa spustio do nje.
– Ne draga. Sada ćemo spremiti večeru. Predlažem da počnemo od Sare. Mlada je, meka, znači i ukusna. Bit će to prava gozba.
Ela je isti tren povratila. Pogledala ga je okrvavljenim očima. U njoj se nešto slomilo, ali taj lom izazvao je nevjerojatnu snagu. Skočila je na noge i nasrnula na Maria.
– Pobogu Ela! – Mario je viknuo. – Što ti je? Hej! Prestani!
Uspio je zaustaviti auto, a da pritom ne skrenu s puta.
Ela se zagledala u Maria pa protisnula: – Gdje smo?
– Kako to misliš? Pa u autu. Zaspala si i…
– Ajme! – Ela se uhvatila za glavu. – Sanjala sam užasan san. Oprosti.
Mario je kimnuo. – U redu je. Saberi se pa krećemo dalje. Blizu smo.
Kada su napokon stigli Ela je ostala zatečena pogledom na zdanje koje je nazivao običnom kolibom. Unutra su ih dočekali prijatelji…
– Pa stari, ovo je ludnica – rekao je Noa izmijenivši pozdrave s Mariom i Elom. – Morat ćeš se pozabaviti rječnikom. Ovo je sve samo ne koliba.
Mario je kimnuo i osmjehnuo se. Laskale su mu Noine riječi…
Kraj
Božana Ćosić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
