Kroz vjekove i živote…

Postoje neki grčevi iz prošlih života kad se tijelo sretne sa pojavom i odreaguje, a ne zna što mu bi. Postoje neke vizije, sjećanja, osjećaji za koje ne znamo, ali zna nam ih duša. Skoro je neko kod nas na portalu pitao vjerujemo li u reinkarnaciju. Oh, pomislila sam ta , to je jedina stvar u koju vjerujem na ovom svijetu. Za koju znam da je takva kakva jeste bez sumnje i pitanja.

Postoje ti ljudi oko nas, za koje je malo ovaj jedan život da ih volimo. Volimo ih oduvijek, kroz sve živote i kroz sva sjećanja. Postoje emocije, koje nisu mogle da se rode u ovom životu, nego smo došli sa njima tamo odakle smo jednom završili put. Oduvijek sam se plašila smrti dok nisam shvatila da smrt ne postoji. Plašio me gubitak voljenih ljudi, dok nisam shvatila da to ne postoji. Uvijek se opet nadjemo, uvijek smo opet zajedno.

Znate li osjećaj kad ste u nečijim rukama sigurni snažni i mirni ? Ja znam. Nije taj neko uspio da me očara u par navrata u ovom životu. Nekog svog prepoznaš, jer je tvoj. Prijatelji tokom života su prijatelji tokom vječnosti. Nema tu filozofije.

Pričala sam da se iz našeg društva jedan prijatelj seli u Ameriku. Konačno, sjutra odlazi. Odlazi na minimum desetak godina. Noć njegovog ispraćaja ne želim da komentarišem, jer je bila previše emotivna, dirljiva i lična za sve nas. Bila je magična. Poželjeli smo mu ostvarenje svih snova na svijetu, a plakali smo svi kao djeca. I tako… Emocije za njega, naša medjusobna bliskost i nevjerovatna empatija previše su dragocjene i jake za ovaj jedan život. Godinama, kojih je previše, više i ne brojim, naša mala družina je samo naša. Ovaj jedan život koji planira tamo da nastavi i provede je previše kratak da bi te emocije prestale da postoje. Težina je nesnosna, ali saznanje da nastavljamo dalje zauvijek mi isti je blagoslov.

Neki baner

Duše nemaju oblik, ne prepoznaju tijela, ne poznaju vrijeme i pol. Znaju samo jedna za drugu. I neće se napustiti. Neće odustati jedna od druge koliko god se života izmedju vječnosti čekale. Znate one ljude koji se nikad ne vjenčaju, koje prožive živote sami bez smisla, učini nam se? Uvijek sam govorila da sam rođena da volim i da nikad ne bih umjela bez ljubavi da živim. Sad znam, oni su takođe rodjeni da vole, svi smo. Samo su nam ponekad duše zalutale u vječnosti pa se pronalazimo za koji život unaprijed.

Zato sam naučila da volim svaki put kao da mi je prvi. Srećemo se sa voljenima možda češće nego što možemo da razumijemo. Zato sam naučila da opraštam svaku grubu riječ. Naučila sam da su ljudi različiti i da svako daje najbolje što ima da da. Neke terete, karme i malere donosimo sami rođenjem. Samo ljubavlju možemo protiv njih. Samo dubokim razumijevanjem i mirom pronaći ćemo smisao. Samo je jedan put – jedini put. Put beskrajne ljubavi srdačnosti i topline.

Zastanite na trenutak svakog dana. To sam naučila prije par godina i stalno to radim. Udahnite duboko i pogledajte oko sebe. Zaplačite od radosti slobodno. Sve što okom vidite vaš je najdragocjeniji blagoslov u ovom životu.

Kroz svjetove uvijek biramo put. Vjekovima volimo i stvaramo svoje postojanje. Od kud mi ljubav prema pisanju, prema životu, od kud mi talenti? Uvijek me to zanimalo. Zašto nešto volim, zašto mi nešto rasplamsava strasti do usijanja? Kako znam da jedno volim, drugo ne? Ne znam ja. Moj mozak je previše ograničen i nikad neće shvatiti genijalnost ovog vanvremenskog postojanja. Ne zna on. Zna mi duša. Ne zato što je pametna, nego jer prepoznaje strasti ljude i predmete oduvijek.

Možda sam te voljela hiljadu puta do sad. Možda ću te imati još beskonačno mnogo vremena. Možda mi je nekad šapnuto da te sačekam, po rođenju, po vremenu, po otkucaju srca. Možda mi po koži lijepiš dah hiljadama života unazad. Možda smo svi rodjeni sa svrhom jer bez svrhe ne postojimo?

Rodiš se, živiš i umreš? Nije valjda da vjerujete u to? Nije valjda da živite cio život samo da bi umrli? Nije valjda da sve što radite neće biti važno kad vas više ne bude?

Svaki nam je korak, korak u vječnosti. Svaki nam je udah vanvremenski.

Vaša Jo <3

Neki baner