Često čujem: “nikako ne mogu”. To su gluposti. Možeš ako se odvažis prihvatiti ono što ne možeš promijeniti. Jer ti si tu. Ne dogadđa se nešto u čemu si možda samo promatrač pa eto ne možeš.
I promatranje je korak prema većem sudjelovanju.
I nezrelo je kriviti onda Boga, druge i ostatak ekipe jer ti nije uspjelo. Tvoja je odluka. A sve imaju posljedice. Možda ne možeš donijeti dobru odluku. Možda uopće ne možeš odlučivati. Sa svim pravima i slobodom koja ti je zagarantirana voljom. A ti je jednostavno nemaš. Za ništa.
Nego bi se pokrila jastukom po glavi i prespavala onaj teži dio. Ili neugodni.
To se zove odgađanje jer ako prespavaš propustila si. Novi izazov, sukob ili uspjeh.
Nikada nećeš saznati ako spavaš.
Oluje su tu da te razbistre. I ne traju vječno. Samo ti znaš kako ti je. Dok se želiš pokriti i čekati da prodje. Ali u čekanju je samo nekad rješenje. Kad si učinila sve, da to ne trebaš. Želiš li? Mozda ni to ne znaš. Ali i to neznanje može biti blaženo, kad ti otvori neko novo rješenje. Samo ,onda ga ne možeš izbjeći jer su ti ga servirale okolnosti dok si ti pokušala prespavati ključni dio. I što bolje bježis u san, u opravdanja, u ne znam šta, to će te bolje sustizati sve ono što se trudiš izbjeći. Ili eto pričekati.
Pod izlikom jutra koje je pametnije od večeri, pod izlikom strpljenjem se sve postiže.
Ma sve je to ok, ako je tebi ok. Ali ako si pod tim izlikama nesretna i imaš onaj osjećaj da si trebala a nisi napravila onda je to loše, jako loše. Nemoj da ti bude loše nego dobro. A može biti. Ako vjeruješ, a pritom ne spavaš. Sanjati možeš i budna koliko god se život pobrinuo da te spusti u nešto što moraš prihvatiti.
Želim ti zrele i dobre odluke. Spavala, bila budna ili sanjala otvorenih očiju.
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.
