Marija

Nedosanjana fantazijo
moje prve beogradske zaljubljenosti

Čudna i u različitosti nevješta,
na neobičnu nježnost lako dopadljiva
Prosta za razgovor, nimalo strana ali
u rascjepu puste stvarnosti surovo daleka

Marija,

Moja prva prava beogradska utopijo,
vantjelesna i meka,
Na tvome sam glasu prejezdio Dunav
i vjetre nebeske hvatao
Slušajući i najstiniju riječ u času
kad sam druge žene imao i mogao
Tvoja ih je dalekost satirala u prah,

Marija,

Moja platonska avanturo vulgarnosti,
crvenom čipkom prošarana provokacijo
Zauvijek zadjenuta u fikciju
moje lažne popularnosti i prolaznosti
Neprihvatno tuđa do mjere ludosti,
zapostavljena i zaboravljana,
Sebi prepuštena a divljena
i vještije maštana od svih drugih gluposti,

Marija,

Mnoge sam dugove ostavio
tvome biću i tvojoj bliskosti
Mnoge sam sitnice previdio,
mnoga prava sebi dopustio a nisam ih imao
I mnogo je bolje trebalo biti poeta
naše daleke noći pravljene u bliskost vrijediti
Dati im težinu pripadnosti
i nazvati ih svojim

Marija,

Zauvijek moja a nikada mojim dodirom
u stvarnosti noći prisvojena
Marija, tvoje sam tijelo maštao
onda kada si i ti maštala moje
Tvoje sam riječi kao molitvu i ratne pokliče
ježio na površini kože
I želio te bolje nego ikada
ijednu drugu nepoznanost,

Marija,

Moje strastima prošarano prijateljstvo
i platonska dalekosti
Ostah ti dužan minule godine prošlosti
Lakoću poete i puste opsesije ludosti
Ne darovah ti ništa od želje svoje mladosti ali
Postojiš, negdje u sitnim dijelovima
Dobro upamćene prošlosti i neutješne nade sutrašnjosti
Tvoje riječi, tvoj glas i naše jednostavnosti
Pamtim i čuvam kao certifikat zakonitosti
Put ako te nekad donese na ceste Sarajeva
makar imaš s kim dijeliti prolaznosti
Jedan grad po nekome
za života pamtiti, nekoga voljeti

I nečijim stihovima u poeziji
Skrivenu vječnost trajati.

Adis Ahmethodžić