Ja sam početak i kraj. Ja sam oslobođenje i kazna. Ja sam ono prvo i poslednje. Neki me se boje, neki me prizivaju. Neki me kunu i krive sudbinu zbog mene. Ali jedno je sigurno. Moje vrijeme uvijek dođe.
Dan 1.
Dobio sam novi zadatak. U glavi mi se stvorila slika male devojčice, negdje oko 5 godina stare, čini mi se. Krupnih, nebo plavih očiju, punih, rumenih obraza, i duge plave kose srebrnog odsjaja, u vidu valova.
U trenutku sam pomislio ‘Nemoguće, pa ona kao da je već anđeo…’, a sa tom mišlju, došao je i dobro poznati gorak ukus u ustima. Da je moguće, znam, zaboljelo bi me ovo. Mora.
Otresao sam tu misao iz glave i krenuo. Vrijeme je. A vrijeme ne pita nikog.
Zatvorio sam oči, samo na trenutak, i kad sam ih otvorio, našao sam se u sobi petogodišnjeg malog anđela. Soba je izgledala kao sve, ali ne kao soba devojčice od 5 godina.
Krevetom jeste dominirala roza boja, ali je bio uredno zategnut kao u hotelu. Da je dječiji krevet, ukazivalo je samo par plišanih igračaka, poredanih po uzglavlju. Sa lijeve strane nalazio se noćni ormarić, na kojem je bila jedna lampa i muzička kutijica, iz koje se protezala mala balerina u savršenu piruetu. Negdje na sredini sobe, nalazio se minijaturni okrugli stol, sa četiri stolice. Na sredini stolića, stajala je činija sa plastičnim voćem. Na svakom mjestu, stajala je šoljica za čaj. Sve spremno za savršenu čajanku.
Na desnom zidu od vrata, bila je vitrina, mala, ali na njoj je bilo uredno poredano na desetine porculanskih lutkica u stojaćem i sjedećem položaju. Sve su gledale u jednu tačku, smrtno-hladnim pogledom. Da nisam bio to što jesam, vjerujem da bi me bar prošla jeza od tog prizora.
Iznad vitrine sa lutkama, bio je ogroman prozor. Zavjese su bile sniježno bijele boje, sa roze cvijetićima. Paravana nije bilo, tako da je soba bila poprilično osvijetljena. Urednost sobe se činila pretjerana. Pogotovo kad vam se vrati u glavu da je ponosna vlasnica ovog raja bila petogodišnja djevojčica.
Desno od vrata, na istom zidu, bio je ogroman crtež Male Sirene koja je budno gledala pravo na krevet.
‘Prelijepa soba’ – pomislio sam.
Misao mi je prekinuo zvonki dječiji smijeh. U sobu je utrčala najljepša djevojčica koju sam vidio. Srebrni valovi su letjeli oko njene glave, dok su plave oči pokušavale da uhvate sve oko sebe. Sjela je za stolić i, ne skidajući osmijeh sa lica, uzela jednu šoljicu i srknula iz nje, glumeći da pije čaj.
“Dođi da pijemo čaj!”- veselo je viknula ženi koja je ušla za njom. Kratka, kuštrava, plava kosa uokvirivala je, naizgled umorno lice. Oči su joj bile upale u tamne kolutove. Bila je stvarno neispavana i umorna, briga joj je bila ispisana na čelu, ali je održavala osmijeh na licu. Kao da hvata zadnje tračke sreće u svom životu. Kao da osjeti da sam tu.
Sjela je za premali stolić, skoro u čučeći položaj i uzela šoljicu za čaj. Srknula je iz nje i rekla ‘Mmm, kako dobar čaj…’, djevojčici koja je ponosno izdignula glavu na majčinu konststaciju.
Činilo mi se da bi, u nekom univerzumu ironije, trebao da se rastužim gledajući cijelu ovu scenu.
Ali ja ne mogu da osjećam. Ni tugu, ni sreću, ni ljutnju, ni bol, ni bijes. Ne mogu da osjećam ništa. I znao sam da je to dobro. Jer ovo, vjerojatno bi me ubilo. Jedino što sam mogao, i to kad ja hoću, da se povežem sa čovjekom, i osjetim ono što on osjeća.
Sa ovom ženom, to nisam smio da uradim. Njena bol je bila preočigledna. Njena bol bi mi nanijela nepopravljivu štetu, a imao sam zadatak koji moram da završim.
Izašao sam iz sobe, jer iako sam znao da ne mogu da me vide i da znaju da sam tu, činilo mi se da narušavam taj trenutak između majke i kćerke, koji niko ne razumije osim njih. A znao sam da su im ti trenuci ograničeni…
Nastavit će se….
Nevena
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
