Možemo li se prozvati mentalno zdravom generacijom?

U najširem smislu mentalno zdravlje obuhvaća emocionalnu, psihološku i društvenu dobrobit. Naposljetku, odražava se u načinu na koji mislimo, osjećamo i ponašamo se. Više nego ikad vrijedi započinjati tu temu i srušiti sva tabu vrata ispred iste. I zapitati se –  možemo li se prozvati mentalno zdravom generacijom?

Jak si koliko možeš izdržati

Hustle kultura svakako voli ovakve motivacijske draži. Međutim, ima dosta i mazohizma u svemu tome. I potkožnog uvjerenja da život znači muku i izdržaj. Da, svi smo imali i imamo bliske prilike svjedočiti odricanju, žrtvi i prolivenoj krvi da bi se postiglo…ne znam ni ja što točno. Kraj nam je svima isti.

Obzirom na tu činjenicu, sve je teže pronaći smisao u viđenim metodama, životarenju i robovanju prošlosti koju volimo kititi pod toliko poštovanu tradiciju. Nerijetko se ponavljaju isti generacijski nizovi. Iste boli, iste traume, isti načini. Samo drugi akteri.

Ne bi li bilo korisnije kad bi se kolektivna percepcija života premjestila s izdržaja na samo bivanje i doživljaj života kao prilike? Hrvanje i borba svakako su napravile jasnu korelaciju s nečim što nazivamo uspjehom. A, život je postao cesta za jurnjavu putem kojeg dolazimo do istog. I, često ne vidimo ni gdje smo ni što je oko nas.

To sve automatski vodi do gubitka unutarnjeg mira i jasne percepcije svega oko nas. Nas samih i svih naših odnosa. A naposljetku, ne čine li život upravo odnosi? Bjesomučno se guramo naprijed jer nitko ne želi ispasti van utrke. To bi značilo slabost. I nevidljivost. A, jak si koliko možeš izdržati. I vidljiv si koliko primiš vanjskih društvenih podražaja koji stimuliraju tvoj hustle juriš. Trebalo bi redefinirati cijeli koncept snage. U tjelesnom smislu, ona se može mjeriti u izdržajima.

Neki baner

Međutim, u mentalnom smislu valjalo bi da se snaga mjeri prihvaćanjem. I onog neugodnog. Prihvaćanjem umora. Iscrpljenosti. Ranjivosti. Povrijeđenosti. Rezigniranosti. Sve navedeno je dopušteno. I prolazno.

Stoga, nema smisla da neugodno postane izdržaj života koji na koncu podmećemo pod snagu. Osvijestiti loš trenutak, osjećaj, razdoblje i shvatiti da snaga počinje s prihvaćanjem i dopuštanjem. A, nakon prihvaćanja i dopuštanja neminovno slijedi prolaznost tih neugodnih osjećaja i stanja. Sve se kreće i ništa nije uklesano u kamen. Pa tako ni loš dan. A, ako se taj dan protegnuo u godine – to je možda znak da se robuje ranije opisanoj utrci. Utrci tuđih serviranih htijenja i utabanih staza.

mentalno zdrava generacija,    nikad ne dopusti, photo of woman in bathtub
Photo by Ekaterina Bolovtsova on Pexels.com

Nova snaga znači prihvaćanje i dopuštanje ranjivosti i svijesti o cijelom spektru emocija. Dopuštanje stanki, novih početaka i korijenskih promjena u kojem god razdoblju života. Toplo preporučam ispadanje iz utrke kojoj društveni juriš aplaudira dok prolijeva krv, znoj i suze. Nova snaga nije koliko možeš izdržati nego izbor. Izbor koji počinje odlukom i nastavlja se nekim novim načinima.

Imperare sibi maximum imperium est

Nažalost, frustriranost, rezgniranost, i nekontrolirane ljudske reakcije pršte od sfera uslužnih djelatnosti, javnog prijevoza do obiteljskih drama. Ljubaznost je zapela u nekim boljim vremenima. Ili, smo mi uvjereni da živimo u lošem vremenu? Ili, smo mi loši zapeli u sasvim ok vremenu? Svakako, standard i kvaliteta života u Hrvatskoj mogli bi biti daleko bolji i imaju svoj utjecaj na kolektivnu svijest.

No, može li to biti opravdanje da smo jedni prema drugima grozni? Rangiranjem po društvenim ljestvicama razvrstavamo se na mediokritetske imaginarne pozicije vladajućih i podčinjenih. Što na koncu širi aroganciju i autoritet bičem – kod onih koji su povjerovali u vladajuću poziciju. Ili pak komplekse manje vrijednosti, čemer i frustriranost – kod onih koji su povjerovali u podčinjenu poziciju.

Sve je to jako sramotno i osrednje poimanje života. A, širi se kao epidemija-pandemija. Pitam se gdje je ljubaznost nestala? Možda je i ona, u ovim „lošim“ vremenima, podmetnuta pod slabost? Previše svjedočimo nekontroliranim ljudskim reakcijama od poznatih i nepoznatih ljudi. Od javnog šaltera do nečijeg dnevnog boravka. Uistinu, sve to vodi do pitanja možemo li se nazvati mentalno zdravom generacijom? Ili smo generacija toliko žedna i gladna vladavine, a istovremeno nesposobna ovladati u prvom redu sobom? „Imperare sibi maximum imperium est.“ Mentalno zdrava generacija? Kad bi svi upravljali svojim reakcijama, a ljubaznost postala novo normalno. Online i offline.

10. listopada Svjetski je dan mentalnog zdravlja

Mentalno zdrava generacija ona je koja dopušta i bez srama progovara o cijelom spektru emotivnih, psiholoških i društvenih stanja. Osobito stanja koja su manje ugodna i teže „prohodna“. Psihoterapija je na našim prostorima i dalje nešto „nepotrebno“. Sam mentalitet je zakočio i razvoj struke, čini mi se. A, također mi se čini da je glas struke potrebniji više nego ikad. Većina ljudi uopće i ne razmišlja o vlastitim stanjima i emocijama. Jednostavno žive život na autopilotu posljedično vanjskim okolnostima. Bez imalo vlastitog udjela u svemu tome. U takvom načinu ne vidim evolucijski ni ljudski napredak.

Neki su nesposobni i odrediti kako se osjećaju jer ih je naprosto progutala i preplavila metoda potisni sve emocije kao normalan način funkcioniranja. Dobrobit ne leži u sustavu u kojem živimo ili „lošem“ vremenu.

Strahovi i razočarenja ne smiju biti kočnice za nove izazove i prilike, beautiful woman lying on bed
Photo by Francesca Zama on Pexels.com

Dobrobit nije u državnom proračunu ni sudbini koja nas je snašla. Dobrobit primarno leži u osobnoj svijesti i percepciji svakog od nas. Kad se razvije svijest o vlastitim emocijama, dolazi se do zaključka da nijedna emocija nije „negativna“. Svaka postoji s razlogom i usmjerava nas na nešto bolje. Kad bi se više širila svijest i kad bi se više pričalo o tome, možda bi nestao cijeli tabu i sram oko „negativnih“ emocija. Kad bi se širila svijest o tome, pojedinci ne bi osjećali krivnju jer se danas ne osjećaju dobro.

Društvo, i osobno svaki pojedinac u njemu, odgovoran je i može doprinijeti svom mentalnom zdravlju i zdravlju drugih. Kako? Eliminirati osude i tabue. Mijenjati uvjerenja. Poticati promjene i nove načine. Ne bildati se snagom izdržaja već doživljaja. Biti ljubazan – prema sebi i drugima. Vrijeme u kojem živimo nije dobro niti loše. Darovano nam je i sa sobom nosi prilike i mogućnosti. Ne škodi zastati na tren i razmisliti o načinu na koji mislimo, osjećamo i ponašamo se. Možda je to put za scenarij u nastavku.

Unutarnji mir novo je bogatstvo.

Najveća vlast je ona koju imaš nad sobom.

Ljubaznost je novo normalno.

Neki baner