Ne zaboravi da si neponovljiv…

Jesmo li ikada pomislili, onako iskreno, onako stvarno da smo neponovljivi? Da, baš mi, nesavršeno savršeni, sa svime što si zamjeramo i kod sebe ne podržavamo, sa svime zbog čega se katkad i proklinjemo i što bismo rado zamijenili za nešto drugo, samo kad bi se to tako moglo? Jesmo li ikada pomislili, onako iskreno, da je ovaj život neponovljiv? Sa svim svojim poniranjima, bolima, sa svojim nesavršenim savršenostima, sa svim brigama i pitanjima, ali i cijelim spektrom emocija, iskustava i trenutaka od kojih su mnogi apsolutna čarolija, samo ako ih na taj način promatramo? 

Sjetimo li se katkad, dok jurimo za obvezama od kojih neke uopće nisu onoliko važne kako nam se čini, dok se ljutimo na gužve u prometu, loše vijesti u medijima, prijatelja koji isti tren ne odgovara na poruku, i to baš onda kad ga nešto hitno trebamo, sjetimo li se, onako uistinu, da smo neponovljivi? I mi, i ovaj život, i svaka njegova etapa. Znamo li da se više nikada nećemo naći u ovim tijelima, na ovaj način i na ovim mjestima, kao ni s ovim ljudima te da imamo ekskluzivnu priliku živjeti baš nas u našem životu? Možda to i nije neka prilika, pomislit ćemo. Posebice ne ekskluzivna. Ne bi li ova riječ trebala upućivati na nešto silno dobro, a jesu li naši životi i mi sami po sebi doista toliko dobri da bi ta prilika sadržavala u sebi ovaj pridjev?

Prisjetimo se trenutaka kad smo bili onako istinski sretni. Kad je radost izvirala iz svakog djelića našeg bića. Primjerice, kad smo u zagrljaju nekoga u koga smo zaljubljeni dočekali jutro. Ili kad smo ugledali svoje ime na listi primljenih u željenu školu ili na sanjano sveučilište. Prisjetimo se sebe u trenutku kad smo uspješno završavali neku životnu etapu, kad smo slavili život s dragim ljudima, prvi put posjetili neki grad koji smo baš jako željeli posjetiti. Ili ako smo doživjeli trenutak u kojem započinjemo život s ljubavlju našeg život ili na primjer prvi put primamo u ruke svoje tek rođeno dijete. Sve to, ali i još tisuće drugih iskustava, onih rijetkih i onih učestalih, svakodnevnih, govori u prilog tome da smo doista dobili ekskluzivnu priliku živjeti baš nas u našem životu. Čak i da nas je zaobišlo sve i do jedno radosno iskustvo, mi smo opet neponovljivi i ovo je naše putovanje samo po sebi jedinstveno.

Neki baner

Na svijetu ne postoji više nitko tko je poput nas. Ne postoji više nitko tko na potpuno jednaki način osjeća i stvara. Tko u ovoj dimenziji ima točnu ovakvu stvarnost kakvu imamo mi i točno takve ljude u takvim ulogama koji su oko nas. Ako imamo djecu, ne postoji nitko čije je dijete poput našeg, nijedno drugo djetešce nije sastavljeno od točno takvih magičnih čestica od kojih je sastavljeno naše dijete. I druga su djeca dakako magična, ali od sasvim drugačijih magičnih čestica i njihovih struktura. Nije li sve ovo, ako samo malo razmislimo, i više nego dovoljan razlog da budemo zahvalni i osvijestimo koliki je dar dobiti priliku koračati ovim životom baš kao mi?

Možemo li, umjesto da se ljutimo na okolnosti u nama i oko nas, umjesto zamjeranja, grča na licu jer je gužva u prometu, jer pada kiša, jer možda ovog trenutka nemamo dovoljno sredstava za sve što bismo željeli imati, jer se drugi ne ponašaju onako kako to od njih očekujemo, jer je takvo i takvo stanje u gradu, državi, na kontinentu ili planeti, osvijestiti koliko smo jedinstveni, koliko smo nesavršeno savršeni i koliko smo neponovljivi?

Neponovljivi u smislu da više nikada nećemo dobiti priliku živjeti baš ove nas u ovom našem tijelu i s ovim ljudima. Možemo li zamisliti da je ovo naš jedini život na ovaj način i u ovim okolnostima i da je naše vrijeme s dragim ljudima koje volimo i koji obogaćuju naš život ograničeno?

Znate, ja neprestano imam to negdje u mislima. Nametnulo se poput nekog unutarnjeg glasa i svako malo me pozove i podsjeti. Netko bi sad mogao pomisliti da je teško tako živjeti. S gotovo stalnom sviješću da smo prolazni i da je sve naše i oko nas prolazno. No, rekla bih da je ta misao veliki dar. Ona mi ne dopušta da se opustim u smislu da život uzimam zdravo za gotovo. Ne dopušta mi ni da budem neprestana žrtva okolnosti, već me navodi da, kada god mogu i koliko god mogu, biram svoje puteve. Kad se vozim u automobilu i zapadnem u gužvu, umjesto ljutnje iskoristim taj trenutak da djeci ispričam priču. Da ih pomazim. Da stavim ruku na koljeno onoga koga volim i nakratko zatvorim oči. Da samo dišem. Svjesna i zahvalna što postojimo. Mi, točno takvi, neponovljivi. Ako sam sama, iskoristim tren da nekome tko mi je drag, a kome možda već dugo nisam, napišem poruku da mi nedostaje. Bez obvezivanja tog nekoga na nešto. Bez pitanja kad ćemo se vidjeti ili osude zašto se tako dugo nije javio. Samo jedan trag ljubavi kroz poruku o nedostajanju. I uvijek bude shvaćeno točno onako kako je odaslano. S ljubavlju. Loše vijesti u medijima ne slušam. Ljudi se pitaju kako ih je moguće izbjeći? Već sam mnogo puta pisala o tome. Tako da uopće ne pratimo nikakve vijesti u medijima. Ništa ne propštamo, vjerujte mi. A dobivamo tako mnogo. Prije svega, blage valove unutarnjeg mira koji je analogan samoj sreći.

U predblagdanskim danima, kad većina govori o stresu, gužvama, troškovima, kad je većina puna očekivanja koja često završe kao promašena, u danima kad smo možda umorni od godine iza nas, ranjeni od pokojeg iskustva, ako osjećamo da smo usamljeni ili sami, sjetimo se da smo neponovljivi. Baš mi, točno takvi, kakvi jesmo. Baš mi, čudesna manifestacija ljubavi, savršena da ne može biti savršenija u svim svojim naizgled nesavršenostima. Sjetimo se da je naše vrijeme u ovom iskustvu ograničeno te ga je zato potrebno iskoristiti na najbolji mogući način. S ljudima koje volimo i koji nas vole. U aktivnostima koje nas raduju. Bez previše brige oko onoga što ionako ne možemo promijeniti.

I neka nam to bude razlog da zablistamo i prevaziđemo svaku tugu. Jer doista, u cijelom univerzumu više nema nikoga poput nas.

Kako god okrenemo, to baš i nije mala stvar.

Marina Papec

Neki baner