Uvijek me fascinirala ljudska potreba i znanje da lažemo sebe. Potreba da prihvatamo, a ne da mjenjamo. Sjetim se samo s kojim šepurenjem i puni sebe uzvikujemo kako se ipak najvažnije stvari ne mogu kupiti novcem. Za sve ostalo tu je naša omiljena bankarska poslovnica. Ne, ne mogu. Ljubav, zdravlje, znanje… i tu prestaje ta ogromna lista.
No, ponovo se vraćam na malog N.N. iz prošle kolumne. Mali koji boluje od leukemije. Jeste sigurni da i njegovo zdravlje ne može kupiti? Za šta se onda prikupljaju novci? Istina bi bila da ne možeš kupiti život, ali ga možeš produžiti. I bez brige kako kupiti hljeb sutra svakako je jedna mogućnost manje da oboliš od bolesti koje nastaju isključivo zbog stresa. Skraćuje se lista svađa s mužem, žala zbog provedenog petka u kući, objašnjenja djetetu kako mu ipak na neodređeno vrijeme ne možeš kupiti biciklo, i milion drugih primjera. No zadržat ču se na zdravlju i znanju.
Dok siromašni izmisliše ljubav, jer nemaju drugog posla, od dosade počeše razmišljati šta dalje. Stalno nešto mudruju i stalno im nešto nije pravo. Pa za ljubavi dođe i znanje. Ali zašto okolo? Dok platiš knjige, školarinu, stanarinu jer se ne školuješ od kuće, hranu, izlaske, jer mlad si i voliš da izađeš, provedene noći uz knjigu, pa onda dok počastiš „prijatelje“ nakon dobijene diplome koju si predhodno dobro platio, pa nema te nigdje. Onako lijepo se pomučiš oko jedne stvari, kupiš sebi zvanje i ne gubiš uludo par godina života. Par, u slučaju da sve daš u roku, naravno.
No, malo je za najeziti se kad vidiš da je tu diplomu kupio recimo hirurg. Posebno ako imaš negativno iskustvo s takvim i ako si zbog istog izgubio nekoga zaista dragog. Ja jesam. Osobu koja mi je bila jako bitna. Osobu koju sam smatrala za najsnažniju koju sam ikada upoznala. Ko zna iz kojeg razloga ipak na kraju nije ispao toliko snažan?! Tako da je „uvaženi gospodin“ uspio srušiti ne samo život, već i jednu iluziju. Iluziju da je čovjek jači od svih nedaća koje ga prate. Kad je u pitanju život, naš i naših bližnjih, bivamo manji od zrna graška koje je toliko namučilo princezu. Ona bi se odlično uklopila u kult moderne djevojke, nema šta. Možda u prilog vama ide i činjenica da je i ovaj život pokušan kupiti, ali kako kupiti život od čovjeka koji je kupio diplomu hirurga?
I nije ovo jedan život uništen nemarom drugih, vjerujete. Dok poznati doktor i dalje prima poštovanje klimajući glavom prolaznicima, šetajući gradom, porodice žive s uspomenama. I sve i jedna žive sa uvjerenjem da tu ne mogu ništa. Sve one. I sve se suosjećaju s ovim drugima. Jer u ovom gradu on ima sve. Od najsitnijeg policajca na cesti zaduženog za prekršaje u vožnji, do svakog člana Suda. Ima li sve to u drugom gradu u kantonu? Ima li u glavnom gradu? Strazbur i sud za ljudska prava, mada je malo smješno da se ja, koja ih stalno osporavam u ovom, samo na papiru, sistemu upravo sada pozivam na njih? Ali to je zato što mislim da mora da postoje. I kako to da se 15 porodica koje imaju dokaz nemara doktora boji jednoga, tog istog, koji za dobrobit svih nas nikada više ne bi smio uzeti skalpel u ruke? Strah je zaista najbolje sredstvo za manipulaciju ljudima. Čudno je koliko duboko je urezan u naše balkansko biće.
I ne opraštam mu život! I ne opraštam što mi je onemogućeno da radim onako kako mislim da bi moralo biti ispravno. Da još jednom uđem u borbu s vetrenjačama. Znala bih da sam pokušala. Ovako sam se samo utopila s onim čemu se jako protivim. Nažalost svi izboru uvijek nisu samo naši.
A profesori? Oni isti koji će oblikovati, skupa s tobom, tvoje dijete da jednoga dana postane čovjek. Kako se nosite s tom činjenicom? Da, umjesto da postane jedna kritičkna masa, tvoje dijete postaje rob sistema i poslušna glava koja je tu samo zbog frizure i da bi klimala potvrdno. Umjesto da se razvijaju dječje sposobnosti i ljubav, da mu se prošire vidici opterećuje ga se prevelikim patriotiznom, za kojim će se poslije posegnuti ako oni tamo pokušaju da naškode nama. Umjesto da se djeca uče praktično, opterećuje ih se sa prevelikim gradivom i učenjem na pamet stvari koje će tako i onako da zaborave za mjesec dana? Je li to želimo? Je li takvo dijete zbilja spremno da se suoči sa životom?
A kako je ljubav najdivnija stvar reći će ti djevojka koja će rado izaći s tobom, samo tren, da pogleda šta voziš. Jer njoj treba sigurnost. Njoj treba neko ko će se brinuti za nju. Zašto bi ona sama, kad može linijom manjeg otpora. Nek mi oproste cure koje svoj život uzimaju u svoje ruke. One koje se, kao i ja, jeze na činjenicu da se potreba za ljubavlju izjednačava s “lovom na muškarca”. Diskutabilno je koliko je to ljubav, ali je svakako kupljena, ma koliko da je bilo. I prema čemu da je upravljena.
Ali slažem se, ipak postoji jedna stvar koju ne možemo kupiti. Sreća. Nikako, i niti pod krinkom bilo čega. Znate onu priču o sultanovom sinu koji je obolio? Ovu i milion drugih priča mi je ispričala osoba čiji život je bio manje bitan od moći dotičnog doktora koji uživa poštovanje.
Uglavnom, ukratko, sultan je imao bolesnog sina kojeg je mogla izliječiti samo košulja sretnog čovjeka. I tražili su sultanovi moćnici takvog čovjeka po cijelom carstvu i kad su ga napokon našli on izusti: „Rado bih ti pomogao, poštujem te kao vođu i kao čovjeka, no ja nemam košulju.“
Ali zar u modernom svijetu takve ne nazivaju ljudima bez ambicija?
Ramiza Tibo
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!