Život… Vječna misterija sa kojom se borimo na dnevnoj bazi. Pokušavamo izvući najviše, uživati u malim stvarima, velikim stvarima, biti sretni… Živjeti.
Možda postoji i neki veći smisao koji još nismo shvatili, a možda smo tu samo radi evolucije, opstanka vrste, odnosno onih malih slinavih i drečastih stvorenja bez kojih ne možemo zamisliti život, isto kao onaj mali pauk koji nakon mukotrpnog rada stvaranja potomstva biva pojeden od strane svoje, tad već bivše žene, kako bi njihova djeca mogla živjeti.
No, što je toliko zanimljivo u malim beštijama da nam definiraju život?
Možda činjenica da smo i sami bili mala i bespomoćna stvorenja koja su koristila tatinu najdražu igračku kao ambalažu za mlijeko, ili ona mutna sjećanja na razdoblje kad nam je bila dovoljna samo ljubav, možda želimo nekoga kome možemo dati sve ono što nismo imali, nekoga tko bi nam bio važniji od nas samih… Možda je to već dio nas.
No, neki od nas imaju tu nesreću da ne mogu imati potomstvo. Razbijaju si glavu kako nekome uspije slučajno, na zadnjem sjedalu golfa, dok se oni trude, žele, mole i čekaju… Čekaju čudo.
Možda prvi put zvuči smiješno kada muškarac ustane od stola i kaže da mora ići, da mora oploditi ženu, ali s vremenom to postaje tužno. Postaje tužno gledati dvoje ljudi kako se trude, kako bi prodali dušu vragu. Tablete, babe Vange, hormoni, mirovanje, termini, lijeva strana, desna strana… Samo da bi imali nekoga tko im ne da spavati, nekoga tko će biti isti oni.
I kako se postaviti znajući da nikad nećeš biti cijela osoba, da nikad nećeš imati onaj najvažniji dio sebe? Da nikad nećeš stisnuti onu malu ručicu, da nikad nećeš vidjeti onaj mali osmjeh. Da nikad nećeš biti najjača i najpametnija osoba na svijetu – da nikad nećeš biti tata.
Vrtiš u glavi neke sretne filmiće koji se nikad neće desiti, lajtmotive sa dječjim smijehom i išaranim zidovima, a na kraju dana ostaje samo crno-bijela slika prazne sobe sa praznom kolijevkom.
Gledaš onog izbezumljenog jadnika što pokušava deložirati vrišteće dijete iz odjela igračaka… Što bi dao da si na njegovom mjestu, što bi dao da možeš strepiti i bojati se, svađati se i prijetiti… Ma bilo što, samo da imaš s nekim.
Počinješ se skrivati od vlastitih misli jer ne znaš kako otkloniti osjećaj krivnje… Bolna emocija koja ti svako malo nabija na nos da si razočarao sebe, nju, obitelj, majku prirodu i pola pornografske industrije. Analiziraš tijek svog života, zbrajaš, oduzimaš i uvijek je isti rezultat… A sve oči ovog svijeta su uperene prema tebi kao da gledaju slijepog čovjeka kako sastavlja rubikovu kocku. Nešto moraš napraviti, a ne znaš ni što ni kako, dok prigušeni zvuk sata neumorno odzvanja.
I dok se boriš sa svojim demonima ne primjećuješ njezine, možda čak i veće… Ili čak primjećuješ, ali ne znaš joj pomoći. Što reći, koju malu bijelu laž, stereotipnu frazu, samo da joj bude bolje? Sve će biti u redu… Ili neće.
I što onda? Zavući se u šuplju ljušturu koja je nekoć bila čovjek i odrediti cijenu ljudskog života? Odrediti cijenu ljubavi? Nastaviti dalje sa životom i čekati da vrijeme napravi svoje, jer vrijeme liječi sve? Ali po kojoj cijeni? Što je ostalo od tebe, od nje, od vas?
Sva ljubav, sve znanje i iskustvo, sve gluposti i anegdote, cijeli jebeni svijet… Nemaš nikome ostaviti. Svijet u kojemu si se borio, svijet u kojemu si preživio… Svijet u kojemu si izgubio.
Davor Hatadi
Tema tjedna:
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!