O čudima u izostanku, o srećama po isteku

Znam jednog dečaka, evo nazvaćemo ga Dečak, koji je večito u nekoj poteri za srećom. Nikad ne sedi s’ mirom. Nikad sebi ne da oduška. Uvek za nečim traga, negde žuri, nešto planira i rešava. Zada sebi gomilu nekih zadataka i ciljeva, pa i kad je tu, kao da ga nema. Cupka, mozga, računa i sebi u bradu nešto mrmlja.

Jednom davno, vidiš, neko ga je ubedio, tog našeg Dečaka, da je sreća stari prevarant.

Da je moraš ganjati i loviti, da moraš nadmudriti tu matoru lisicu, kako ne bi ostao praznih ruku. I tako on jurca za svim što mu na sreću zaliči. Pa ipak, kad god je sustigne; nešto drugo, sasvim novo i daleko, iznova mu odvuče pažnju. I tako u krug.

Ne znam da li je ikada spavao mirno. Da li je nekad udahnuo duboko, zastao, možda malo gledao u zvezde? Da li je ikada našao sreću ili mu je sve samo ličilo na nju, onako izdaleka? I jel’ bi je prepoznao uopšte?

Znam i jednog drugog, evo nazovimo ga Drugi Dečak, koji je siguran, onako bez ikakve sumnje, da je svoju sreću pronašao. Ali, ne lezi vraže, nije ni on naivan. Drugi Dečak zna da sreća nema cenu i da bi nekome moglo, ne daj bože, pasti na pamet da mu je ukrade. Pa je rešio da je od svih drži podalje. Zaključao je, zamaskirao, zabarikadirao, pa onda samom sebi nametnuo da oko nje stražari. Jednom davno, znaš, naš Drugi Dečak je bio srećan, pa je tu sreću izgubio.

Neki baner

Nije se našao niko da mu kaže da nije bila njegova krivica; ta sreća i on su se jednostavno prerasli. Našao se, ipak, neko da mu kaže da nije bio dovoljno pažljiv i oprezan, te da ako tako nastavi- nikada neće biti srećan. I tako je on poverovao. Ima tome već dosta godina.

Drugi Dečak je sad pametniji, on zna šta mu je činiti.

Da ga sretneš, ne bi ga nikada nazvao Srećni Dečak, ali u tome i jeste caka. On je svoje sačuvao i od tebe i od mene. Pa šta ako ne izgleda kao da je srećan?

Ne znam da li je i on ikada spavao mirno. Da li je udahnuo duboko, nasmešio se, možda malo prigrlio tu svoju sreću? Da li se setio da proveri je li ona uopšte i dalje tamo, iza svih brava, katanaca i rešetki? I jel’ bi je prepoznao uopšte?

O čudima u izostanku o srećama po isteku

Onda, znam jednu devojčicu, evo nazvaćemo je Devojčica, koja za sve svoje nedaće i nevolje krivi nekog drugog.

A čudnog li čuda i rđave sreće- nevolje nikako da je zaobiđu. Da je samo rođena na nekom drugom mestu i u neko drugo vreme, njena bi zvezda zasijala punim sjajem. Da su joj mama i tata kao tuđe mame i tate, da su joj drugarice prave prijateljice, da je drugačije vaspitana, da je imala srećnije detinjstvo… Gde bi joj bio kraj? Vidiš, vrlo rano u životu naša Devojčica je shvatila, to niko nije ni morao da joj kaže- da je ovaj svet nepravedan i zao. Da će se uvek naći neko da te saplete, da ti podvali i podmetne, te da ne smeš nikad verovati nikom. I tako ona veruje samo sebi. I baš ni za šta nije kriva.

Ne znam da li je ikada zavirila u svoje srce, tako skamenjeno od silnog nepoverenja. Da li je udahnula duboko, zastala, možda malo gledala u zvezde? Da li je ikada umela da vidi čaroliju oko sebe? I seti li se, bar ponekad, gde god da je, da su je njeni sopstveni koraci, a ne neki tuđi, baš dotle doveli?

Znam i jednu drugu, nagađaš, nazvaću je Druga Devojčica, koja za sve svoje muke, zbrke i nevolje krivi samu sebe.

A nije tako čudno što je nedaće ne zaobilaze, kao ni svakog drugog ko ovim svetom hoda. Druga Devojčica dobro zna da svoju sudbinu ispisujemo sami i da svaka, i najmanja odluka koju donesemo, poput efekta leptira, može dovesti do svakojakih posledica. I tako se ona svakodnevno hrani pozamašnim porcijama krivice za sve što se u njenom malom životu izjalovilo. Analizira, zapisuje, ljuti se i  prekoreva. Samoj sebi ne veruje. A kako i bi, kad je za sve kriva?

Ne znam da li je ikada zavirila u svoje srce, tako izranjavano od samonametnute krivice. Da li je udahnula duboko, nasmešila se, dala sebi malo oduška? Da li je ikad umela da prepozna čaroliju u samoj sebi? I uvidi li bar ponekad, gde god da je, koliko daleko su je njeni sopstveni koraci odveli, bez obzira na sva usputna saplitanja i padove?

O čudima u izostanku o srećama po isteku

Kad čudo izostane, možeš se zareći na poteru, pa ganjati redom sve što ti u mraku zasija ili zazveči. Ali ako se izgubiš i zaneseš u toj poteri, hoćeš li umeti da zastaneš i odživiš svoje čudesne trenutke?

Kad sreća istekne, možeš se za nju oberučke grčevito držati i na trepavicama dubiti da je održiš živom. Ali, sreća i jeste mudra varalica promenljivog oblika i boje, i nijedan kavez je ne može zadržati. Izmakne se sasvim dovoljno daleko da moraš malo da porasteš da bi je dostigao.

Pazi; ne smeš da juriš, ali ne smeš ni da staneš.

Kad čudo izostane, možeš kriviti čitavu vasionu što nisi dobio ono što si zaslužio. Kad sreća istekne, možeš samom sebi vazduh iz pluća izbiti što nisi umeo da učiniš da traje. Ali čuda izostaju, jer se u suprotnom i ne bi nazivala čudima. I sreće isteknu, jer život i nije da se mirno plovi i pravolinijski hoda.

Ako dozvoliš da ti krivica odvuče pažnju, ona će te samo zaslepeti, pa ćeš najzad prestati da veruješ i u sreću i u čuda.

Kad ne znaš šta bi, a ti udahni duboko; zastani, nasmeši se, daj sebi oduška. Probaj malo da gledaš u zvezde, bar dok se ne setiš čarolije. A onda nastavi da hodaš i nastavi da rasteš. U susret svemu onome što te strpljivo čeka i pita se zašto mu čudo izostaje…

I najveći podvizi započnu jednim korakom.

I najsjajniji vatromet otpočne jednom varnicom.

Ne zaboravi, to će ti i zvezde reći, tako ti malo zapravo treba da bi imao puno.

Neki baner

Jer najveće čudo već u sebi samom nosiš.

Dragana Stanić

Neki baner