Evo ih. Stigle su. Kiša. Jesen. Hladnije vrijeme pred nama. Poslastice su to koje su nas zatekle na kopnu zadnjih dana. Poslastice? Ha? Fuj.
Zašto voljeti jesen i čemu se veseliti u razdoblju kad sunca često puta manjka, kad hladnoća prodire u kosti i kad nam ni trovremenski taft katkad ne može pomoći očuvati frizuru? Jesmo li sposobni zavoljeti je sa svim njezinim manama? S gustim jutarnjim maglama? Nerijetkim neprestanim kišama? Kao kradljivicu sunca? Prethodnicu, mnogima tako mrske, zime?
Prije ne tako puno godina jesen mi je bila najomraženije godišnje doba. Početak škole, faksa, obaveza, primoranost na život unutar četiri zida, nemogućnost igranja vani na livadi i sve nešto što mi ne dopušta da sam vesela, lepršava i razigrana kakva već volim biti.
Živjela sam u negiranju jeseni i nevoljko sam joj gledala u oči. Naši susreti bili su popraćeni osjećajem blagog ogorčenja. „Ukrala si mi ljeto, ti cmoljavi stvore! Vrati ga! Nitko te nije zvao! Makni se, ti pretečo plijesni, ti hrpo problema“, pomišljala sam često. Nije me uspjela šarmirati niti svojim čudesnim vatrometom boja koje bi, u simbiozi sa svojim bliskim prijateljima, drvećem, stvarala ne bi li nas ugrijala makar u sferi osjetila vida. Svi ti njezini pokušaji upucavanja i dodvoravanja, kod mene nisu palili. Nisam je mogla voljeti. Nikako.
Danas, nakon dugih godina ne voljenja jeseni, stvari su se preokrenule. Ja sam se promijenila. Nešto se prelomilo. Dogodilo se odjednom. Nenadano. Sasvim slučajno i neočekivano. Počela sam je istinski obožavati. Da, obožavati! I to jednakom strašću i ljubavlju kao i svoju ostalu dječicu- zimu, proljeće i ljeto.
Zašto i otkud promjena? I sama sam se pitala. Jednostavno je – godine. Da, dođu te godine i smlave te. Preokrenu ti život naopačke… Proklete godine! S godinama sam počela cijeniti vrijeme provedeno sa samom sobom, vrijeme provedeno u izolaciji od drugih ljudi, vrijeme gdje sam ja isključivi gospodar svog vremena, vrijeme u kojem je prihvatljivo reći – Ne! Vrijeme provedeno unutar ozloglašena četiri zida.
Evo što se počelo događati…
Nakon intenzivnog i divljeg ljeta, punog raznog šarenila – žarkog spektra boja, energije, događaja, ljudi, situacija, zbrke i planiranja, bivanja po svuda, ne propuštanja trenutaka, nespavanja, ludovanja – jesen je počela stizati kao najudobniji jastuk nakon napornih, iscrpljujućih, ali ispunjenih dana.
Pokucala bi na vrata onako nježno kao ljubavnici što si šapuću tajne svoje ljubavi, bez pitanja smije li ući, sa željom da mi kaže da je došlo vrijeme za mene. Rekla bi mi da je došao trenutak da zastanem, udahnem dublje i zajedno s dahom proniknem u svoju nutrinu te promotrim što se tamo skriva. „Hajde, pokušaj“, ohrabrivala bi me.
Jer ljeto… Ljeto zna biti varljivo u svoj toj svojoj ljepoti, drskosti, divljini i prkosu često nas ostavljajući površnima u ljubavi koju širimo. U svojoj razigranosti, katkad zaboravi na dubine, na prodiranje i zaustavljanje. Zato je tu sestrica jesen. Ona dolazi u savršeno vrijeme. Taman kad se ljeto počne gubiti u svojoj posvudnosti. Dođe i pokupi rasuto stvarajući od mrvica i komadića nove cjeline i umjetnička djela. Zacijeli pokidano i udahne svježinu ožiljcima.
Od pijeska zaostalog pod noktima počne stvarati dvorce, od uspomena sreću, snove počne pretvarati u stvarnost.
Ljeto i njegova drskost potenciraju moje divlje JA i tako mi zajedno prkosimo svijetu trčeći raširenih ruku, bezglavo, ne imajući na umu kočenje, uzimanje daha ili sagledavanje proživljenog , tamo vani, s druge strane zidova, gdje se život odvija.
Nakon kojeg dolazi Ona. Nenametljiva i nježna, sva onako sramežljiva i skromna i blagim glasom poziva me pod svoje kišno okrilje, da se vratim unutra. Udisanjem njezinog mirisa polako mi se stane smirivati puls, a njezin reski šapat počne mi sabirati misli.
Kapljice kiše lupkaju o limene krovove osvijetljenih kuća i napetu površinu njihovih obasjanih prozora. Kap po kap lagana kiša pretvara se u pljusak. Kap po kap postupno joj se prepuštam. Kap po kap predajem joj svoje okove i teret te počinjem voljeti svoja četiri zida.
Petra Matić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
