Odolijevanja

Lako se odreći nečega što nam nije redovno ili svakodnevno. Lako se odreći nečega što se nije prigrlilo sa psihom. Gorki čaj, rano buđenje, susret s ne tako dragim ljudima…

A kad nam se jede ta čokolada koja nam nije hrana, pa ništa nas drugo neće zasititi, a i koncentracija nam neće biti na razini dok je ne probamo.

A kad želimo vrijeme iskoristiti na lumpanje i opijanje, ne želimo ni čuti za drugu ideju umirivanja misli i rješavanja problema.

Kad nam se kupuje ona glupost koja nam ne treba, dopuštamo joj da nas progoni, sve dok je ne donesemo doma.

Kad nam uporno govore kako određena osoba nije za nas, ma samo se još napornije lovimo za tu određenu osobu.

Hoću li ili neću?

I tu bismo mogli nabrojati još dosta primjera gdje um zna kako nešto nije ispravno ili je pretjerano, ali ostatak nas to ne želi prihvatiti.

Odluka o odolijevanju često se donosi uz mnogo predomišljanja. Hoćemo li si nešto zabraniti ili ne? Ako pak brzo odustanemo od procesa odolijevanja, zaletimo se objektu odolijevanja još jače, nego prije pa se dogodi da nam se sve to skupa zgadi i nažalost tako u krug.

Odluka o odolijevanju nije toliko draga našim željama koliko našem umu. Zašto? Jer objekt odolijevanja je svojevrsna ovisnost, utjeha ili nagrada. A opet to nije, jer kad se potroši, ode ili uništi, ima sasvim suprotan efekt.

Unutarnje borbe

Odolijevanja su borbe – borbe sa samim sobom, ali i borbe za samog sebe. Na odolijevanja se odlučimo kad vidimo kako nam u jednu ruku šteti ono što nas veseli. Odolijevanja su svojevrsna odricanja gdje pokušavamo pobjeći od činjenice da o nečemu budemo ovisni.

I kad nakon nekog vremena odolijevanja pomirimo želje i razum, shvatimo kako i možemo bez onoga čemu smo odolijevali. Ali si isto to ne branimo jer možemo želje držati pod kontrolom ili u ravnoteži.

Jer svrha odolijevanja nije kako bi nešto zabranila, već kako bi nešto stavila u ravnotežu.