Ok je ako tučeš ženu…

Telefon je zazvonio u cik zore, a plačan histerično sluđen glas cičao je sa druge strane. Nisam razumjela što priča, nisam u trenu razumijevala ni gdje se nalazim. Iz sna me trgao strah, onako podsvjesno sam znala da nešto nije kako treba.

Palim Bog zna koju cigaretu i pripita posmatram poluprazan pub. Lelujaju mi neka davna sjećanja i nije mi loše. Jeftino vino i par brzih prstiju sa druge strane šanka ne dozvoljavaju da čaši vidim dno.

Ne slušam ženu pored sebe, ali ona ne planira da ućuti. Ne planiraju da se smire ni tišine oko mojih sjećanja, pa ostavljam prostora njoj, da ih slomi.

Ubrzo shvatih da ćuti malo duže od regularnih pauza koje je pravila, pa odlučih da je pogledam.

Neki baner

Nije bila žena zapravo. Bila je mlađa od mene licem, a duhom starija od moje majke. Imala je duge crvene nokte. Kad sam joj malo bolje pogledala šake shvatih da joj fali par. “Ko ide u kafanu slomljenih noktiju?” – pomislih. “I ko zapravo priča sam sa sobom u gluvo doba noći dok srče pivo iz flaše kroz slamčicu?”

Ko je bila žena koju je pominjala, ko je koga zvao i čime sam zgriješila da slušam porodične drame neke pijane piplice, nemam pojma.

“Što je posle bilo?” – čujem rođeni glas. Kapiram da već samim pitanjem počinjem razgovor koji neće biti o Pradi ili novim štiklama na popustu. Dijafragma me opominje da neće mirovati, želudac namiguje starom slavom.

Pogledala me negdje u predjelu obrva, pa u dekolte. Nasmija se nekako zlokobno, kao da mi se podruguje. Odjednom me spopade nekakav bijes, htjedoh da pitam čemu se smije? Meni, koja izgledam sasvim normalno u odnosu na nju? Ili svom nekom sjećanju koje je pronašla po mom tijelu? Umjesto toga, ugrizoh se za usnu, okrenuh glavu i potezom ruke naručih novu turu.

“Svašta…” – rekoh šankeru “Svašta…”

Odlučih da ćutim.

“Znala sam ja da je opet dobila batine. Znala sam ja i da joj ponovo krvari usna ili glava. Znala sam ja da to nikad neće prestati još prije nego me i nazvala. Znala sam i da zove mene, samo jer nikad neće pozvati policiju. Od kad znam za sebe tako je. Kao djevojčica sam posmatrala kako krpi samoj sebi posjekotine po tijelu, kako se liže kao kučka misleći da ne vidim. Kako ćuti i sprema večeru posle toga, staložena i mirna kao da se ništa nije desilo. Mislim da je zaboravila da plače negdje usput. Zbog toga me i zbunilo što mi se učinjelo da plače preko telefona. Nemam pojma što je presudilo. Možda se sjetila da plakanje postoji ili joj se otelo da nije ni ukapirala.”

“Imaš cigaretu?” – upita.

Ponudih joj, taman načetu drugu kutiju Parlamenta kojeg kupujem u posebnim prilikama. Onim kad želim da ga sjedinim sa vinom. Filter ne ide do kraja pa izgleda moderno. Glasna muzika malo utihnu za par tonova dolje, izgleda će fajront. Ekran na telefonu javlja da je prošlo četiri i da sav pošten svijet spava.

Ponovo je pogledah, no u njenim očima osjetih nekakvu snagu i autoritet, pa skrenuh pogled. Zbuni me sopstvena reakcija, odlučih da ćutim.

“Uredu je kad muškarac tuče ženu” – nastavi ona izgovarajući ove zlokobne riječi kao da su jedina istina na svijetu.

“U redu je, jer žena za bolje nije.”

Par sekundi transa i pobune tijelo mi savlada nekoliko novih gutljaja. Odlučih da ćutim.

“Sad me zove svako malo, samo da se izjada. Zaboravila je izgleda da sam joj i dalje dijete. Zbog mene je kaže ostajala čitav život u zarobljeništvu i samo je zbog mene trpjela sve te silne udarce. Nekad je znala da se onesvijesti i tako ležeći ostane bog zna do kad. Dok joj je muve ne skupe oko znojave glave. Zbog mene. Naučila me je da ćutim. Da trpim. Da se nikad ne žalim. Savjetovala me je da se udam što prije i bježim odatle. Savjetovala me je da slušam. Da nikad nisam upravu. Da ne znam ništa i da nemam pravo da znam. Voljela me je kaže toliko, da je sve za mene žrtvovala. U četvrtom srednje sam se udala. Nisam ni završila razred. Posle godinu dana sam rodila dijete. Otišao je, nikad se nije javio. Valjda nisam bila dobra ni da me udari a kamoli ostane. Ema ima deset godina. Divna je, divna…”

Neki baner

Koliko košta žena? Da se kupi, iznajmi kao veš mašina i mlati ako ne radi dobro? Koliko koštaju robinje danas u 21.vijeku?

“Nije u redu što je tuče” –  izustih jedva čujno. Vrtoglavica mi je razbijala mamurluk, tijelo mi se dralo nekakvom pobunom prezirom i čuđenjem. Zar dan danas postoji ono o čemu čitam da je zabranjeno prije nekoliko vjekova? Moje nerazumijevanje raslo je iz sekunde u sekund, a mozak mi je uporno slao informacije da to što slušam jednostavo nije moguće. Nije moguće da u sred glavnog grada jedna mlada žena živi u ovakvom uvjerenju. Nije moguće da ništa ne preduzima, da se ne bori da ne vrišti makar.

Zašto bi iko trpio nasilje? Zašto bi iko učio svoje rođeno dijete da je to u redu?

“U kojem ti svijetu živiš?” – čujem je ponovo. “Što si iskolačila oči kao da ti pričam krvavu bajku?” – zlokoban smijeh proleće joj licem i usnama, a pogled joj se skameni za čas. “Tebe je briga kao, zar ne? Znači mogu večeras da prespavam kod tebe? Ćutiš? Ćute tako svi. A svi se prave mnogo pametni.”

Djelovalo je da je zabavlja moj prestravljeni izraz lica pa nije odustajala sa provokacijama.

Nisam imala misli. Ni želja, ni riječi. Nisam umjela da razgovaram, da je nešto pitam ili da je uvjeravam u suprotno. Odlučih da ćutim.

Negdje oko pola šest, kad se muzika ugasila, a radnica došla da riba podove i skuplja polomljene flaše i pune pepeljare ukapirah da je tražila račun. Primakao joj se neki tikvan i kroz zube nešto promumlao, uhvatio je jednom rukom za lakat, a drugom za kaput koji je pokušavala da ogrne. Izvadio je novac, nije me ni pogledao. Nisam ni ja njega.

Išetala je nasmijana i spokojna kao da je bila u sauni.

Prećutala sam svaku reakciju i negodovanje od šoka. Ili od kukavičluka i mamurluka ne znam. Prećutah joj, da nije u redu tući ženu. Da ne mora da pristaje na to samo, jer je eto tako naučena. Da to nije normalno. Prećutah joj da je važna svijetu isto kao i muškarci. Da njen otac nije muškarac nego slabić i kukavica. Prećutah pitanje za Emu. Ema ima 10 godina. Hoće li Ema da pobjegne od nje jer sam ja prećutala, jer svi ćutimo? Ćutimo na nasilja koja se odvijaju ispred naših vrata a policiju zovemo kad komšija glasno pusti muziku. Ako batina svoju ženu, ne miješamo se-nije do nas?

Do koga je?

Jesmo li znali da iza bedema ovakvih žena, kilograma šminke i dugih noktiju stoji drama? Tragedija? Kako zaspe uveče pitam se? Kako joj strah dozvoli snove, ako je odrasla budna? Ako je čekala, osluškivala korake i brojala sate do jutra?

Prećutala sam. Prećutala sam da nije u redu. Prećutala sam da muškarac nema pravo da podigne glas na nju a kamoli ruku. Pokosila me snaga u njenom pogledu i sažaljenje. Da, izgledalo je da ona žali mene. Pitala me je, u kojem svijetu živim? U istom gradu, živimo u dva različita univerzuma koja se za sto vjekova ne mogu dotaći? Zašto? Jer sam prećutala zar ne? Jer ćutimo.

Jovana Šekularac

 

Neki baner