Oživljavanje mrtvih situacija

Umjesto da dajemo život novim situacijama, većina nas ulaže energiju za oživljavanje prilično mrtvih situacija. Kao da nam je ugrađeno u tvorničke postavke ostati u onom poznatom. Onom što je bilo. No, prerijetko se zapitamo što sve još može biti. Zaglavljeni u jučer, prestrašeni sa sutra – propuštamo danas. A da istog, često nismo ni svjesni.

Repeat, please

Lijepa sjećanja, navike, sigurnost, očekivanja… sve to pridonosi želji za onim što je bilo. I, da. Nije ni čudno što želimo rekreirati i ponoviti ono što nam je nekoć predstavljalo vrhunac. Bilo koje vrste. No, u toj očajnoj želji, zna se dogoditi da to isto želimo u istoj prošloj, ili pak potpuno novoj, ali pogrešnoj okolini. Repeat, please.

Što konzumiramo ili želimo konzumirati od okoline, ono je što nam često nedostaje u nama samima. Vrhunci. Bilo koje vrste. Kako tražiti od drugog ono što nismo sami za sebe u stanju ostvariti?

Uvjerenje da smo nepotpuni, bolesni je temelj na kojim počivaju nezdravi i disfunkcionalni odnosi svih vrsta – ljubavni, prijateljski, roditeljski… Zato je svatko sa svakim i nitko ni s kim. Ako me razumijete.

Alibi zvan sudbina

Ne samo da oživljavamo mrtve situacije, već sami imamo tendenciju inscenirati identične mrtve situacije koje nas okružuju. Disfunkcionalne obitelji, koje ostaju disfunkcionalne s koljena na koljeno, pravi su prikaz toga.

Ne znam ima li išta tužnije i razočaravajuće nego ponavljati disfunkcionalnu povijest i nazivati to sudbinom. Poistovjetiti sebe s onim što nam se dogodilo, onim čemu smo svjedočili pravi je put za nemoć.

Nekad vrijedi ponavljati si onu „Tako je kako je“, ali ne u situacijama kojim imamo priliku promijeniti to kako je.

Prividan gubitak

Oživljavamo mrtve situacije prvotno jer ne želimo prihvatiti. Prihvatiti da su mrtve. I prava je borba da s njima ne umre i ono u nama što je te situacije činilo tako posebnim. Prava je vještina pustiti što je bilo uz zahvalnost. I, zadržati sve što sami jesmo. Uz lijepo sjećanje, koje ne truje, već bogati. Fokus na kraju često zasjeni ljepotu onog što je trajalo prije samog kraja.

A, u slučajevima gdje te ljepote trajanja nije ni bilo – za čim uopće žaliti? Tu vjerojatno navike i ono poznato igraju svoju igru. Svoju igru prividnog gubitka. A, prividno izgubljeno je samo ono što ustvari oslobađa.

Sloboda ispred ideje nepotpunosti

Sloboda možda znači gledati sebe i svoje odnose nekim trećim, objektivnim očima. Izaći iz sebe kako bismo se jasnije vidjeli? Taj pogled mogao bi odrezati sve ovisničke niti koje smo ispleli, a da nismo ni svjesni. Ovisnost prema osobi, emociji, supstanci, bilo čemu.

Možda to za čim žudimo u drugima, vrijedi nekako prvo stvoriti sami sa sobom. Ako je moguće. Ipak, realno, neke stvari magičnije su u dvoje. Čemu uopće interakcije ako ne utječemo jedni na druge? No, taj utjecaj ne bi se trebao pretvoriti u međuovisnost.

Možda na kraju, neovisno o njihovom ishodu, oni istinski odnosi su oni koji nas približe nama samima. Zato je važno iskorijeniti ideju nepotpunosti. Ideju koja nam je suptilno podvaljena izmišljenom životnom kronologijom. Za koju, u većini slučajeva, svjedočimo da baš i ne radi kako treba. Ako je ultimativni cilj sreća.

Gubitak vjere

U svom tom silnom oživljavanju mrtvih situacija, možda je glavna posljedica gubitak vjere. Vjere da postoje drugačiji ishodi. Da. Zaglavljeni u istim scenarijima, teško dolazimo do drugačijih ishoda. Pa gubimo vjeru u iste.

A, stvar je u tome, da se scenarij mijenja tek kad se promijenimo mi. Promijenimo svoje navike, djela, obrasce ponašanja, misli i stavove. Promijenimo okolinu i načine. Svjesno. Na momente i bolno. Ali, onda nema šanse da svjedočimo istim ishodima. Možda ne svjedočimo odmah željenim, ali svakako drugačijim. I, to je pomak.

Što ustvari želimo oživjeti?

Oživljavamo mrtve situacije jer želimo onaj osjećaj dok su bile žive. Problem je što u tom procesu upornog oživljavanja, zamremo mi. Zaboravimo što je to u nama činilo te situacije tako živim i posebnim.

Zaboravimo da smo i mi pridonijeli tom osjećaju i tim vrhuncima za kojim žudimo. Fokusom na to što je „izgubljeno“, gubimo u sebi ono što stvara novo „pronađeno“. A, sve to ide iz nas. Ne iz naših okolnosti. Ne iz drugih osoba. Možda djelomično da, ali ne posve.

„Daj mi sve ponovo“

Replay. Repeat. Sve te naše tvorničke postavke i nisu tako loše. Ako se nešto i nauči iz njih. I, kad se prihvati ta ljudskost u njima. Vjerujem da ne treba stremiti u potpunosti onoj vladavini nad sobom.

Život ponekad zasija u svom punom sjaju tek u trenucima kad izgubimo sebe. U nekome. U nečemu.

Vrhunska stvar kod energije je ta što se obnavlja. Što prelazi iz oblika u oblik. Stoga, koliko god energije je uloženo u mrtve situacije, može biti i u žive. Scenarij je na nama.