Zimski dani su postajali sve kraći, a noći su bile sve duže. Daleko prije zadnjeg zvona, svi su bili u kući i uz svijetlo svijeće molili, pleli, ili slušali radio. Manda nije imala radio, pa je zato Pavlu pripovijedala sve one priče koje je čula ili je nekada i sama izmišljala. Pavle samo šutio i slušao, dok je u ćošku kuće pravio razne sitnice od trske. Zahvaljujući Pavlovoj ruci, Manda je imala najljepše korpe, korpice, vaze za suho cvijeće i mnoge druge potrepštine koje su joj ili zaista trebale, ili koje nikada nije koristila. Započe Manda pričati o Likinoj Anđi i kako se lijepo udala te kako joj je muž dobar i posve predan braku i obitelji.
„Ali moj Pavle, nije ti ga to bilo uvik tako. Anđa se rodila i pri porodu ona luda Raičuša slomi joj prst. Tuga i jad. Ne moreš ditetu napraviti prst jer bi ga ta količina boli ubila, a malu boli i bez pravljenja. Sedamnaest dana dite samo plakalo i na jedvite jade mater bi je podojila. Mislili smo da misec dana neće dočekati. U ‘no vrime bio neki sajam u Mostaru i navalio svit ko lud da ide gledati. Ovim selom prošlo više ljudi da ni najstariji nisu upamtili toliki broj. Tako naišo i jedan Duvnjak Rudan. Stao da se okripi i baš nabaso na njiovu kuću. Upita on za dite, a mater joj samo briznu u plač.
– A Bog te pomogao, ne nasidaj mi na muku. Slomio se ditetu palac pri porodu i evo sedamnaesti dan mala ne pristje plakati. Sama ne znam šta ću.
– Daj ti dite vamo, reče taj Duvnjak.
Uzeo on sine Pavle onaj prst i sve nešto gleda, vrti, a ona mala sve jače i jače plače. Mater joj bila za poluditi. Kad odjednom stade dite sa plačem i zaspi. Skoči joj mater misleći da je dite umrlo i poče na onoga čovika galamiti, vrištati, a on joj samo reče da pusti i da dite spava. Spavala mala jadnica tri dana, a vazda joj stavljali ogledalo isprid usta da vide diše li. Nakon tri dana probudi se i ko da ništa nije bilo. Savija onaj prst, a mater joj sto puta blagoslovi Duvnjaka i zafali Bogu što ga posla u njihovu kuću.“
Pavle to slušao i suza mu poteče niz lice. Bio Pavle momčić od emocija i to bijaše Mandi drago. Taj seoski svijet je bio zatucan u svome neznanju i uvijek više gledao miraz nego ženu. Žena bila i metla i perača.
– „Pavle, Pavle će biti pravi čovik ako se ikada oženi“, tvrdila je Manda.
Zima je već odavno bila izašla, Manda i Pavle odradili sve potrebno da dočekaju iduću, a taj lipanj bio najgori od svih.
Zemlja je tih godina bila u veliku strahu. Prvo započeli Balkanski ratovi koji su nagovijestili onaj gori, svjetskih razmjera. Ne uhvatiše Balkanski ratovi velika maha u ovom selu i stalno Manda zahvaljivala Bogu na tome, ali dođe i ta 1914 i baš na dan kada Pavle napuni 20 godina ubi Gavrilo Princip Franju Ferdinanda. Najavi Hasburška monarhija rat Srbiji i sve zemlje Balkana bijahu uvučene. Nikoga nije mimoišao poziv cara Franje Josipa I, pa tako ne mimoiđe ni Pavla.
Plakala Manda kao kišna godina.
– „Pa ljudi dragi, ovaj momak ne govori, kako ćete mu nešto narediti?“ vapila Manda i molila za smilovanje, ali ne bijaše pomoći.
Tu večer odvedoše sve sposobne muškarce iz sela. Više od pola ih se nikada nije vratilo.
Nastavlja se….
Kupid
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!