“…78, 79, 80. Herr Maier, alles”, – rekao je vojnik, na lošem njemačkom jeziku, oficiru Maieru brojku ratno sposobnih muškaraca iz sela. Taj broj 80 je bio Pavle. Svi su stali u red po dvojica i polako krenuli put mostarskoga vojnoga odsjeka. Lipanjska noć je bila tako vrela da je vrući kamen sa dodirom hladnijega zraka isparavao, te stvarao problem, jer većina muškaraca nije imala adekvatnu obuću. Stare gumene bate koje su ovu večer zamijenili sa opancima, misleći da će im biti lakše, kako hodati tako i na naređenje djelovati, pokazale su se slabim i neprijateljskim materijalom. Guma se na tako vrućem kamenu grijala i pekla pete i prste.
– „Bogamu, ne dadnu li nam doli kakvu obuću, sutra će se ovo sve na nama otopiti“ – reče mali Ljubušin.
Onaj vojnik što je u selu brojao muškarce sada ih sve upozori da nemaju pravo na priču i da se navikavaju na vojnički život.
– „Vidiš kako ovaj momak šuti. Što ste se vi navili?”, – reče vojnik pokazujući na Pavla.
I opet ne dade malom Ljubušinu đavao mira te nastavi:
„ Bogamu, ako se budu po tome mjerili taj će doći do čina admirala. Nije taj progovorio ima više od 14 godina.“
Sav se onaj puk poče smijati, vojnik poče galamiti da se smire, ali bezuspješno, kada je u jednom trenutku onaj nevojnički trenutak prekinuo pucanj. Svi su prestali sa pričom i pognuli glave ispred sebe, dok je oficir Maier, jašući svoga crnoga vranca prolazio cijelom četom dajući do znanja da daljnju priču neće dozvoljavati.
Sunce je izvirilo i kao programirano, pri samom izlasku počelo peći kada je ova četa prolazila kroz Cim. Na jednom raskrižju, kojega su ovi civili, koji će se kao vojnici boriti za svačije interese, samo ne za svoje, vidjeli sa jedne uzbrdice slivala se rijeka istih takvih, ne znajući ni gdje, ni kako će im život završiti.
– „Miloše, nacrta li više taj most’“ – obrati se jedan oficir inženjeru Komadini.
– „Bit će, biti, ne brini se ti“ – reče Miloš sjedeći u hladu breze i crtajući ovaj most. Nego, kakav si ti da mi daš toga jednoga vojnika? Treba netko nosati ove papire, a sam ne mogu.“
– „Evo ti ovaj, inženjeru, svakako ništa ne govori. Ti crtaj, on neka nosa, a ništa te neće zapitkivati“ – odgovori vojnik na upit, koji je bio upućen oficiru, a oficir prihvati njegov odgovor, iako Maieru nije bilo drago što mu diraju vojnike i drugi oficiri odlučuju o njegovim ljudima.
Tako Pavle ostade sa Komadinom i bi spašen od fronta, bar nekoliko dana. Komadina ga je odveo sa sobom kući i dao mu jesti i piti. Pavlu bijaše lijepo kod Miloša i jednoga dana, dok je ovaj crtao taj most, Pavle uze drugi papir, olovku i poče nešto crtati. Kada je završio donese do stola i pokaza Milošu. Zagleda se on u onaj papir i stade se smješkati.
„Uvijek sam ja mladiću govorio da u selu pamet postoji, a u gradu se glumi. Ma kojem bi ovo vragu palo na pamet?“
Nacrtao Pavle most sa dvije glavne trase: cestovnom i željezničkom, a ispod njih jednu manju, pješačku. Na isti taj crtež nadoda Miloš dvije kule i par kioska, sve to precrta i zajedno sa Pavlom pođe predati projekt. Na pola puta prema općinskoj administraciji ugleda ih oficir i naredi da se Pavle vodi u vojni odsjek na registraciju. Koliko god Komadina bio uporan da Pavle ostane sa njim, oficir je bio još jačega stava da to neće dopustiti. Tako Miloš i Pavle bijahu razdvojeni i svatko pođe svojim putem.
Vojnik odvede Pavla u vojarnu, pozove maloga Ljubišina da mjesto njega dadne podatke za vojni arhiv, pokaza mu spavaonicu i dodijeli broj, opremu i oružje.
„Sutra u pet buđenje, u šest si na streljani da učiš pucati. Jasno?“ – upita ga vojnik na što Pavle samo kimnu glavom u znak odobravanja.
Legao Pavle na svoj krevet i počeo razmišljati: “Moj govor? Da li je vrijeme da počnem govoriti? Ne, ne nikako. Samo ću nastradati. Evo već na početku ovoga prokletoga rata šutnja me izbavi od prve fronte. Možda budu mislili da sam lud, pa me pošalju kući ili me ostave ovdje kao kakva pomoćnika. Moram šutjeti, ne smijem progovoriti, a neće mi ni biti teško. Ta nisam ni pokušao ima devet godina. Zadnji put kada sam govorio umalo me nije otkrio Rajko dok je kopao vinograd. Šutnja zlata vrijedi, ta stalno mi je to govorila Manda. Ali pitam se, jer misao mi je jedini drug već godinama, za koga i zbog čega ratujem? Čiji je ovo rat? Naš ili njihov? I tko su u ovom ratu naši, a tko njihovi? Ta tuđa čizma nas gazi već 400 godina. Kletva kralja Zvonimira se obistini, ali sa pravom, jer ne poštujemo tuđe, niti se svojim dičimo. Mi smo kao narod stalno u nekim previranjima. Ovaj Balkan je luda čeljad u ludoj kući. Ta svaku među po tko zna koji put pomičemo, ne znajući više što je naše, a što tuđe. Tuđe postade naše, a naše tuđe, a zajedničko postade ničije i tko zna do kada i pod kojim sve čizmama, dok se napokon ne dozovemo pameti. Zar čovjek, čiji je vijek svega do 80 godina, u najboljem slučaju nešto više, umjesto da uživa u životu doživi i po par ratova i mjesto da se raduje svakom izlasku sunca, te pozdravi svaki zalazak sunca, on gleda kako će dočekati izlazak i hoće li uopće doživjeti još jedan zalazak. Tužna je sudbina nas seljaka, jer mi smo koliko god bili obrazovani uvijek seljaci, a svi su oni manji od nas, ali veći u svemu znanom i neznanom.”
I tako Pavle razmišljajući zaspa, znajući da od sutra počinje njegovo nadanje za novim izlaskom i molbom Bogu da doživi još dosta zalazaka.
Nastavlja se…
Kupid
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!