Početak mog dana…

06:00h. Alarm. (Pjeva Balašević: Svako je jutro novo ušće poteci kao rječica, neka se trnje plete gušće nebo je tvoja prečica, i zdrobi lažne dijamante ko ljusku šupljeg oraha, nek bulevari sveta pamte muziku tvojih koraka..),

Ugasi se, ugasi se molim te! Polukomirana tražim telefon po krevetu. Đole ne odustaje, “živjeti slobodno, pjesmom pokoriti, tvoj steg u svakom gradu je gdje ti se neko raduje”.. Niko mi se danas ne raduje, mislim se, samo da te nađem.. Već je septembar? Hladno mi je! Pada li ovo kiša? Gomila misli, spavam još koji sekund, a tuu si, taman krećem da ga ugasim i na displeju vidim naziv alarma: Ne moraš ništa, danas uradi samo ono što sama želiš. Budna!

Razvlačim usne u osmijeh, svaki put oduševim sebe sopstvenim zamkama za rano ustajanje, vjerujte mi na riječ – veću spavalicu od mene niste upoznali. Volim te, čovječe, izgovaram skoro na glas, koma sam, mislim se i dalje. A da preskočiš trčanje prije posla? Moj tanani glasić ne odustaje. Možeš, odgovaram mu. I da se vratiš u krevet? Naravno, opet ja. “Uradi samo ono sto sama želiš” bacih pogled na telefon. Već sam u kupatilu završavam, vučem se do kuhinje.

Stavljam vodu za kafu, jednom rukom spuštam mješavinu sjemenki lana, ovsenih pahuljica i čija sjemnki, drugom držim štipavicu za veš i pokušavam da zakačim kosu. U “nutri bulet” sa sjemenkama ubacim malo obranog mlijeka i za par trenutaka, sjedim na krovnoj terasi svog stana. Lijepa si kao zdravlje. Sjetih se jednog od najljepših komplimenata koje sam u životu dobila. (Ujutru volim da se prisjećam takvih rečenica, moj ego ranom zorom funcioniše pod parolom “snađi se da me zabaviš”). Razmišljam, zašto neki ljudi jedu lošu hranu? – A da, vjerovatno misle da su kontejner pa u sebe mogu baciti što god im pod ruku padne. – A ne, ne misle? Nego misle da vole? Dok ja i ja vodimo konverzaciju, obje zaključujemo da je uzimanje loše hrane isto kao ostajanje u lošim vezama. Vi samo mislite da to volite. Neko vas je ubijedio da za bolje ni niste, (i wow vi ste mu u vražju mater povjerovali opet ja – sebi!) i vi tako uživate, a? Kad to radite sebi, šta bi tek uradili meni? Hm.. Na jeftina zadovoljstva ljudi pristaju, zarad velike patnje. (Ja ne vjerujem u muke tantalove). Vjerujem u izbore. Vjerujem da sam biraš šta ćes staviti u usta i u krevet. Loše biraš, loše živiš.

Imala sam klijenta, dolazila je na privatne treninge. Mjesecima sam joj posvećivala svu svoju energiju, trud i motivaciona iskustva. Na kraju mi je priznala (kad sam shvatila da nešto ne radimo dobro, jer ogroman broj viška kilograma nije niti mrdnuo) da dana nije bila na zdravom režimu. U nevjerici, sjećam se da sam je posavjetovala da se zastidi pred sobom. Meni samo treba da plati račun.

Neki baner

Budite pošteni prema sebi. Ako nećete da budete srećni, nemojte! Ostanite tu gdje jeste, niko vam ne brani. Ako se dobro osjećate u svojoj koži, ja navijam za vas. ALI BUDITE POŠTENI! (Stvarno vam je dobro?) Ne lažite svoje trenere, psihijatre, animatore. Mi i onako naplaćujemo isto.

Ne lažite sebe da kad legnete pored nekog hodajućeg pakla osjećate ljubav. I ne zavaravajte se da vas neko zavezane tu drži.

Vrati se Jovana, nije tvoja stvar, čujem se opet.

Apsolutna tišina. Nebo sivkasto, prohladno jutro. Volim jutra kad ih uhvatim budna. Grad mi spava, duša mi spava. Jak miris crne kafe, svježina kroz nozdrve. Pogled mi se gubi po okolnim brdima, oduševljeno hvatam sebe kako ih posmatram, kao da ih vidim prvi put! Poneki zrak sunca, tamo u daljini poziva na budjenja. Na ovom svijetu, ne postoji bolji doživljaj nego posmatranje začetka novog dana. Skoro da zadrhtim od uzbudjenja, od ljepote, od blagoslova koje imamo, a ni ne znamo. Ne znamo jer smo nezahvalni. Smatramo da smo bogom dani, pa nam sve pripada. I sva su ova jutarnja čuda normalna? Uskoro će vreva i ludnica, imam još svega nekoliko trenutaka. Hvatam se, kako sklapam oči na tren udišem duboko i govorim u sebi: “Danas je najljepši dan u mom životu, hvala ti na ovom danu”. Mir. Spokoj.

Obuvam patike, navlačim šuškavac, slušalice i laganim korakom krećem niz stepenice. Do obližnjeg parka treba mi par minuta (zagrijavanja). Zemlja je vlažna, osjecam pod stopalima grčenje sitnog pijeska na stazi za trčanje. Moj tridesetominutni jutarnji kardio počeo je u 06:30h. Trčim lagano, o čemu u tim trenucima mislim ne znam. Pripremam se za dan i neću vam reći da uživam u ovome. Pogotovo prvih 15tak minuta. Samo što nekad trebate pristajati na kompromise. (Mislim da kompromis tipa “da trčat ću u 6h da bih kad sjednem, sjela na svoju zategnutu pozadinu”) Benefiti koje dobijete jutarnjim treningom su neprocjenjivi. U jutarnjim satima najbolje se luči endorfin, hormon sreće, i ne lažem ako kažem da će vas držati cijelog dana. Zato je svaki dan najvažniji dan! Vaši su dani, vaše bogastvo. Sve što imate.

jogger-603620_1920

Vreli tuš! Ako ima nešto da volim više od Balaševića i crne kafe ujutro (nikad ne uzimajte crnu kafu prije doručka, ja varam) to je zasigurno vrela voda posle trčanja. Čitala sam skoro, da je tajno oružije japanki protiv starenja vrela kupka. Moj trener se tušira čas mlazom ledene čas mlazom vrele vode. On bi vam objasnio da je to najbolji recept za kožu i cirkulaciju. Ja se ledenom vodom ne bih okupala za živu glavu! Odgovorno tvrdim da je to teorija zavjere protiv mog tijela i da ako me ne bi otkinulo srce, sigurno bi mi ispale oči (ili zubi). Odlučite se za ono u što vjerujete.

Izlazim iz kupatila, sad već moje vrijeme više nema vremena! Otvaram raspored treninga, pijem proteinski šejk, tražim opremu… Vječno nesto tražim. Nikad ne znam gdje što ostavim. Spotakoh se o patiku, (ne o ovu koju tražim), jedna mi je čarapa u opranom vešu unijela sam ga sinoć, a druga? A da, na žicu nju nisam unijela. Trčim u rikverc, u zubima opet držim majicu jer su mi obje ruke zauzete. Onako ‘leteći’ gledam u tablet na raspored, OSAM? (Rekoh toliko glasno da me pas zbunjeno pogleda, pa se i ja zbunih na tren). Zar stvarno imam osam treninga danas? Jedan za drugim, oh da! OSAM! Kupim majicu sa poda (koja je ispala tokom “oduševljenja”) navlačim se… Ključevi, telefon, ručak, trčim opet stepenicama pa kroz isti onaj park od malo prije do studija.. Palim reklamu na TV, dižem roletne, provjeravam vodu za klijenta, kradem kocku crne čokolade (iz sopstvenog šteka)

Ding-Dong!

  • Ćao, dobro jutro!
  • Dobro jutro, Jovana, jedva sam ustala, (je li stvarno?!) ne mogu da hodam od jučer. Može li molim te nekakav lagani trening jutros?
  • Može može, rekoh (kako da ne?!)
  • Hoću li ikad izgledati kao ti?
  • Hoćeš, odgovorih, to je bar lako. (Jer je meni sve lako, tako tvrde) Hoćeš sutra da trčimo zajedno u 6:00h? A nećeš, da, da.

I tako , 08:00h moj radni dan počinje.

Kako je počeo vaš?

Jovana Sekularac

[email protected]

Neki baner