Pojest ću sve kolačiće

Jučer ujutro sam počela sa predblagdanskim spremanjem. Nakon zavjesa i prozora, obrušila sam se na svoj ormar. Nakon cijeloga dana, još sjedim ispred njega. Ne zato što je tako neuredan, pa bi iziskivao opsežno spremanje (nisam baš tolika picajzla), već sam, među gomilama potrebnih i nepotrebnih stvari, pronašla jednu zaboravljenu – stare fotografije. Onečijeseimenesmijeizgovoriti. Iz d.e.b.e.l.e faze.  Stajale su u vrećici negdje na dnu ormara, zaboravljene, udobno ušuškane između jastučića sjećanja i kompleksa.

Ima tome već dosta godina kada sam se s tim istim kompleksima budila i lijegala.

Nosila isključivo široku i tamnu odjeću ne bih li prikrila to grozno salo koje je bilo jedina prepreka sretnom životu i prihvaćenošću u društvo. Ostala bez kisika od uvlačenja trbuha na plaži. Godinama kupovala jednodijelne kupaće kostime misleći kako njima skrivam kritičnu masu, a zapravo sam izgledala još deblje (plus sedamdeset posto tijela ostalo mi je potpuno bijelo, jer je prokleta stvar pokrivala više kože od ronilačkog odijela). Na maturalnoj zabavi kupila sam najširu haljinu, crnu naravno.

Koliko sam tek dijeta isprobala; jela kojekakve napoje od kupusa i celera; pa mjesečeva dijeta, UN dijeta, krono prehrana. Mesna dijeta. Mučila sam sebe, svoje tijelo. Ne radi sebe, već radi drugih. Jer sam mrzila šaputanja iza leđa, prikrivene poglede, otvorene podsmijehe. Obilježili su mi djetinjstvo i ranu mladost, ostavljali tragove koje sam brisala još dugo godina nakon toga.

Jednom me prilikom prijateljica nagovorila na aerobik.

I ona je ratovala s kilama, pa kao, zajedno smo jače. E, ali nismo bile jače od te samodopadne jegulje od instruktorice koja je imala dvadeset kila s krevetom i toliko se derala da sam mislila da će joj neka žila puknuti. „Ajmo cure, gdje je zapelo!? Jače to malo!“, urlala je nabijajući tempo koji je nas, isfrustrirane vježbačice, dovodio u predinfarktno stanje.

Neki baner

Da ne govorim da je ona zategnuto skakutala u tri broja manjem trikou, dok smo se mi treskale kao hrpe želea kojima su se gaće urezivale u preznojene stražnjice. Pored mene je redovito vježbala žena od nekih pedesetak godina koja je toliko puhala i šištila sa svakim skokom da je izgledala kao da je na rubu kolapsa.

Nakon jednosatnog mučenja, došla bih kući i stala na vagu da vidim da li je koji dekagram odlučio sići s mojih bokova. Besmisleno potpuno. Ali tada to ne vidiš.

Naravno da sam, kao većina nas, imala barem jednu prijateljicu koja je nešto žvakala 23 sata dnevno, a oblačila se na dječjem odjelu. “E, doručkujem već treći put, gle koliki mi je trbuh, zdebljat ću se totalno!”, kaže ona, a ja stojim k’o nakupina bjelančevina u oversize hlačama i šatorskom krilu od majice i buljim u nju s nevjericom. I mislim kako se ključ sreće krije baš u tom trećem doručku. I da zato ima super frajera. I da je zato popularna. Prihvaćena. Šapuću joj iza leđa s divljenjem.

Nakon dugo vremena saznala sam da su joj roditelji rastavljeni, da ima bolesnog brata, da majka radi dva posla da bi ih prehranila.

Ponekad vidimo samo ono što želimo vidjeti.

Gledam sve te stare fotografije i razmišljam koliko sam dragocjenog vremena izgubila na gluposti. Koliko sam vremena potrošila na mjerenje kilograma, umjesto da sam mjerila zagrljaje svih onih ljudi koji su bili uz mene tada, sada, zauvijek. Koliko sam zabluda stvorila misleći da si privlačan jedino u broju 36?

I zašto sam, zaboga, priželjkivala poznavati ljude koji su tako mislili? Ili, što je još gore, imala “prijatelje” koji su vlastito samopouzdanje gradili nauštrb mog. Kao, kraj nje ću sigurno izgledati mršavije i ljepše. Skupljala sam krive stavove, krive ljude i godinama bila rob, ne vlastite kilaže, već vlastitog uma. Koji je bio sposoban za toliko toga, ali je odlučio jedno vrijeme misliti samo o jednoj stvari.

No, valjda u jednom trenutku života mislite da je to važno. Najvažnije. S naslovnica časopisa smiješe vam se tapecirani kosturi manekenki i odjednom je to mjerilo svega. No, nikada nije bilo. Čula sam podrugljiva šaputanja nebitnih ljudi, ali nisam čula vrisak u vlastitoj glavi. Dopustila sam da me određuju neke sporedne stvari i zaboravila svoju pravu vrijednost. Tek kad sam krenula na fakultet, moj život je poprimio drugu dimenziju.

Zahvaljujući nekim upornim ljudima, promjeni vlastitog stava i načina razmišljanja, otkrila sam ono što sam duboko u sebi odavno znala – da vrijedim. Točka. Ponajprije sebi, a onda i drugima. Tako jednostavna stvar,  a toliki put je potreban da bi se do nje došlo.

Jednom kad sam prestala brojati kilograme, oni su sami nestajali.

Razmišljanja o hrani i taštini zamijenilo je pisanje, fakultetske obveze, nova poznanstva. Otkrila sam novu sebe i imala potrebu provoditi dugo vremena hraneći ju novim spoznajama.

Danas gledam toliko mladih djevojaka koje trate mladost izgladnjujući se, zlostavljajući svoje tijelo i psihu bulimijama i anoreksijama, zbog drugih. Isto tako nesavršenih poput njih. Da bi bile prihvaćene. Da bi bile voljene. Jer im je On jednom rekao da su predebele. Pa sad jedu tri kukuruzne pahuljice i četvrt jabuke dnevno, balansirajući na rubu života i smrti, a On nekoj drugoj prodaje prazne priče o ljepoti. Nije vrijedno, drage moje. Nije vrijedno vaših najboljih godina, svega što možete dati i ostvariti.

Ljepota izvire iz samopouzdanja. A zadovoljstvo sobom stvar je vlastitog odabira.

Ja sam odabrala biti pozitivna, iskreno se smijati, učiniti svakoga dana nešto dobro za sebe i za drugoga.

Uvijek mislim o onome što imam, umjesto o onom što mi nedostaje. I ne bojim se mijenjati s godinama. Moju ljepotu ne određuju traperice u koje više ne mogu stati.

I zato… svakog se dana pogledajte u zrcalo i pronađite ono što najviše volite na sebi. Istaknite ružem taj osmijeh zadovoljstva. Uokvirite maskarom oči zaljubljene u život. Pojedite sve kolačiće.

I bit ćete najljepše.

Neki baner