Posebna vještina

Evo ga, petak; dugo iščekivan i tako prokleto prolazan – misli ona.

Kutija od plastike i metala, dupkom ispunjena vrućinom ucviljenim bićima nalik na ljude, povlači se po zadanom putu. Drži se za ručku iznad glave, drugom rukom drži aktovku, a obje se obilato znoje. Pritisnuta grubim lipanjskim suncem jučerašnja kiša izbija iz tla i putuje tamo gdje je ne žele – pod robu, kožu, u misli.

Trgne se i olabavi. Treba joj osvježenje, treba joj nagrada za preživjeli tjedan. Alkohol ili nešto slatko? Najradije bi oboje, no bila bi šteta zgriješiti tako, sad kad je već uspjela toliko dugo paziti na prehranu, najdulje unazad nekoliko godina. Mrzi kad mora objašnjavati, ljudima koji joj ionako ne vjeruju, da to nije zbog linije ili nedajbože nekog muškarca, već zbog zdravlja. Ne, alkohol ipak ne; jedna malecka i slatko – njen konačan odabir. Lijepo će skinuti svu ovu ljepljivost sa sebe, istuširati se u hladnoj vodi, a onda će se, obučena samo u lanenu košulju, ispružiti na balkonu i neće mrdati dok ne isprati dan k njegovu kraju. Pomisli na hladne, sočne kremšnite koje dugo priželjkuje.

Teški kameni blokovi uz cestu ispunjeni vlažnom zemljom i biljem bez imena, zvonce na vratima, bijeli plastični stolci, njegove plave traperice, bijeli tanjuri s plavim cvjetićima i na njima žute kremšnite. Sjećanje je navrlo bez pitanja – dan kad ju je otac prvi put odveo u slastičarnu, preko potoka, u susjedni kvart. Hajde, jedi – rekao joj je tad, dok se smiješio njenim čuđenjem obojenim očima. Polako srećo – morao je brzo dodati. Smiješio se i gledao je budno kao da nastoji usporiti vrijeme. Malo tko zna ovo, rekao je naglašeno urotnički, tajna pristupanja kremšniti je, u jednom skladnom ubodu obuhvatiti i gornju i donju koricu i kremu u sredini. To ti je posebna vještina, znaš? Bez brige, već ćeš razumjeti. Uzeo je vilicu i pokazao joj kako. Njegova kremšnita, do tad netaknuta, izgubila je jedan ćošak, nepovratno rastopljen u njegovim ustima, ali nije izgubila ni trunke prvotnog sklada, a tanjur je ostao čist kao pri posluživanju. Njena kremšnita svela se na razbacane ostatke, tragove neobuzdane dječje navale. Gledala ih je, onako ispremiješane s plavim cvjetićima tanjura, i pitala se kako mu je to uspjelo. On se zadovoljno smješkao.

Sjećanje kao da se javilo niotkud, barem tako osjeća na prvu, ali zapravo zna da je moralo biti u njoj cijelo vrijeme. Živo osjeća slatkasti zrak i miris duhana u očevu dahu. Zar je to stvarno moguće? Njoj nije nikad uspjelo, uvijek bi raskupusala cijelu kremšnitu.

Pri mislima o mogućnosti takvog manevra nad hipotetskom kremšnitom, zatekne je glas koji je upozori da je možda, nakon svih tih godina, stvorila lažno sjećanje. Izvadi slušalice, ukopča ih u mobitel i utiša ga s Three Times Bossa.

Novi, zaigrani ton stvarnosti prizove obličja u okruženju. Pred njom sjedi biće od kojih četrdeset godina. Sudeći prema neurednoj odjeći, pogrbljenim leđima s istaknuto jačom desnom stranom, masnim ušima i kosi, te pogledu fiksiranom na mobitel pred sobom, nagađa da je gamer, samac i dešnjak. Sigurna je u to, dala bi se kladiti. Ostali su duboko odsutni u svojim džunglama. A u džungli Instagrama ovaj se odlično snalazi. Nakon kraćeg virenja, primijeti uzorak: žene, svih poza i oblika. Posebno nagrađuje lajkovima, ili kako se to već zove, one koje pokažu više. Čovjek zna što hoće; i on se mora nečemu poveseliti, i njemu je petak.

O, o? Hoće li?! Neće. Zamalo je lajkao sliku divovskog hamburgera – neka američka fora. Dobro si prosudio čovječe – zabavlja samu sebe – moraš imati neke kriterije, ne možeš devalvirati lajk nekim hamburgerom pored ovih, mukom sastavljenih plavuša s kaki tenom i crnki s ekstenzijama u vrućim hlačicama. Dvije stanice kasnije odustane od Instagrama i prijeđe na Facebook; u grupu za prodaju i razmjenu video-igara. Kakav pogodak! – čestita si na ispravnoj dedukciji.

Dobro što je pak sad?! Tramvaj je naglo zakočio, svi su se cimnuli i okrenuli glave kao u kokošinjcu. Ona također, i to je ispuni nervozom. Klinac na biciklu projurio je ispred tramvaja – klasika.
Ajde više, vozi, vo-zi!

A ovaj je opet na ženama; gleda i lajka, gleda i lajka. Zadržava se samo na onima koje su vidno umjetne. Kakav klišej. To je neki fetiš, supstitucija, možda neka idolizacija majke, slučajna fiksacija… što god, jadno je. Što on misli da će im tako privući pažnju, na sebe ovakvog, s neopranom kosom prilijepljenom uz vrat, oznojenom kragnom s mrvicama peruti, s ovim ogromnim sportskim satom na ruci i dječačkim ruksakom na leđima, ili možda s ovim jezikom što plazi iz pazuha?

Sad joj se prvotni smiješni lik prometnuo u mučnu pojavu. Pomisli da se makne od njega, ali zapravo nema kamo, provlačiti se po natrpanom tramvaju bilo bi podjednako mučno. Pojača glazbu, primi se čvršće za rukohvat i zažmiri. Stvarno nema potrebe za ovakvim mislima – govori si i krči put kroz svoju džunglu – udalji se od svega, diši, diši. Osjeća kako stanice prolaze, kako ljudi odlaze, kako je sve više zraka i prostora. Konačno, otvori oči: on je i dalje tu, ali sad je slobodno mjesto iza njega. Sjedne i odluta kroz prozor.

Četiri stanice kasnije, lik ustaje. Teško. Ne može se uspraviti do kraja. Tako pogrbljen kreće se prema vratima, ali bočno, mic po mic, poput raka. Lijevu nogu, savijenu prema unutra, vuče za sobom. Multipla skleroza ili posljedice dječje paralize – pomisli, pretpostavi. Dok tramvaj lagano kreće, pogledom prati njegov bolan hod, a opasnost da se ovo malo preostalog, dragocjenog petka nepovratno strmoglavi u provaliju neželjenog, došla je do samog ruba svog ostvarenja, kao uostalom i voda u njenim očima.

Ipak, ona zna bolje, zna to već dugo.

Obrazi ostanu suhi. Stvarnost je za nju pitanje odabira.

***

Malecka je lijepo gorjela, umjereno i polako. Na balkonu, zavaljena u ležaljku, promatra kako sunce popušta i podiže sjene po zgradama na istoku. Migovi lete iznad Jaruna u trokutastoj formaciji, pet kao jedno, skladno okovani u slobodi. Zvuk se razliježe po ulicama periferije. Jedan tren, iznova s dozom fascinacije, razmišlja o letu zvuka što kaska za slikom, a već drugi, pažnju poklanja slici. Zbog ustrajnosti pogleda, kvalitetnog djelovanja malecke na njene receptore, ili nečeg trećeg, vidi zvijezde u plesu, sitne kapljice svjetlosti u dolasku i odlasku, rasute po čistom večernjem nebu; kao kad zatvorene oči predugo drži zagnjurene u jastuk.

Osmijeh joj izmijeni lice. Radio bez imena i ptice, pjevaju za nju. Dvije sočne kremšnite čekaju je u hladnjaku.
Ovaj put će uspjeti. Sigurna je u to.

Matija Panić