U jedno svitanje ona je sanjala njega, njenog vojnika koji je treba stići hladnog decembarskog jutra. Otišao je, odnio je njenu fotografiju, onu jedinu, izblijedjelu fotografiju koju je imala. A ona, zamišljena, još onako snena, žmirila je jednim okom na stari sat koji je otkucavao 7 sati ujutro.
Bješe to davno doba, doba kad’ se društvene mreže nisu običavale upotrebljavati, bješe to doba pisama i iščekivanja.. I baš to jutro, ona, onako čupava, u nekoj tankoj spavaćici, ustala je, provirila kroz stari drveni pendžer i pomislila: “Dragi moj vojniče, čekam te, znaš, još mi je onaj prsten na ruci, onaj što si mi kupio prije odlaska, još ima isti sjaj”.
Njen život nije bio tako lagan, imala je samo majku koja je bila nepokretna, milijardu stvarčica je trebala obaviti, i tek na kraju dana, kad’ bi trebala uljepšati sebe, pala bi mrtva umorna u onaj stari, škripavi krevet.
A taj dan, ona bješe neumorna, bješe sretnija više nego ikad.. U svoj onoj sreći ona potrča prema majčinom krilu, onako k’o nekad’ i prozbori: “Majko, moj voljeni danas dolazi, majko, da samo znaš koliko sam ti sretna!”
Završivši brzinom svjetlosti sve potrebne obaveze, krenula je u onaj njen skromni sobičak, eto k’o malo da se sredi…
Nije imala mnogo stvari, imala je onu jednu, jedinu crvenu haljinu koju je kupila zaradivši neku siću na pijaci, i onaj jedan crveni ruž, a od drugarice je jedva uspjela posuditi neke čizmice.. Iako je hladnoća ledila krv u žilama, ona je mislila u dubini sebe:”Danas izdrži, danas zima za tebe ne postoji!”
Obukla je svoju skromnu haljinu, nanijela onaj crveni ruž, obula čizmice, a ionako je imala blijedo lice, nekakvo prirodno rumenilo na obrazima, oči krupne, crne poput noći, tako da joj previše šminke nije ni trebalo.
Krenula je u onaj poznati sokak gdje su se prvi put sreli, i tu će sačekati svog voljenog.. Čekajući duže vrijeme, počela je tješiti samu sebe, govoreći:”Ma ovo ih je snijeg zatrpao, pa vjerojatno zato kasne.” Ukočivši se od stajanja, pomislila je:”A što ne dolazi?”.. Okrenuvši se na desnu stranu, ugledala je grupu ljudi koji su se toliko veselili i pjevali da je ona hladna zima bila jedno veliko ništa za njih.. Bilo je čudno sve to, odlučila je sačekati…
Približivši se, vrisnula je, zaplakala je, obrisala je onaj ruž sa svojih usana, i nekako uspjela progovoriti:”Pa kako si mogao, zar ti ništa nisam značila, evo, izvoli ovaj prsten, nek ga bolja od mene sretno nosi, vidim, daleki grad ti je zamazao oči, vidim, skupe žene su te odvukle tamo gdje nisi trebao biti, ali neka su, hajde, idi, idi s njom, nek ti njen bijeli veo večeras iščupa srce!”
Zbogom.. Sva slomljena, uplakana, užasna, držala se za stare zidine hodajući mračnim i hladnim sokakom.. Ušla je u kuću, zagrlila majku i rekla:”Majko, nema više mog Ahmeda, nema više mojih snova, ja k’o budala, trči na pijacu, jedva zaradih za haljinu, čekaj, gledaj u onaj prsten k’o u dragi kamen, i evo, dobar šamar dobih, eto, idem ja majko leći, a ti se ne sekiraj!”
Ušla je ponovo u onu hladnu sobu, legla u onaj stari i škripavi krevet, zagrlila onaj stari jastuk.. U svitanje, ponovo je ‘skočila’ iz kreveta, u isto sati, i onda prozborila: “Navik’o moja, čudna li si.” To jutro čekalo ju je brdo poslova.
Lejla Salčin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
