Srce se do kraja dalo…

Opasno je ovoliko osjećati, opasno je toliko voljeti bilo koga. Naročito zvijer. Šta je meni to bilo, šta sam mislila da sam, kad sam pomislila da mogu tebe umiriti? Da bi ti mogao biti sretan pored mene? Šta sam ti to ja uopće mogla pružiti što ti već nisi negdje uzeo i što nisi već negdje imao? Budala. Ali opet, eto, jesam. Pokušala sam.

heart-947440_960_720

Jesam jer sam te zavoljela, jer si mi postao previše važan i previše bitan. Jer je ovo moje blesavo srce dalo sve od sebe, dalo ti sve što je imalo, pa čak i ono što nije ni znalo da ima, sretno što ima priliku toliko da voli. Dalo se potpuno, bezgranično, u cijelosti. A rekla sam sebi da neću voljeti. Rekla sam da neću dozvoliti da mi bilo šta i bilo tko bude bitniji od mene. Zar baš ništa nisam naučila iz vlastitih grešaka? Zar se ne znam opametiti i reći sama sebi „Ej, budalo, nikoga nije briga za tebe, moraš sama sebi biti najvažnija“? Ako tebi nije stalo do sebe same, neće ni nekome drugom.. Odavno više ne važi ono da koliko daješ toliko ćeš i da dobiješ. Nema toga. Dobrota i ljubav nisu vrijednosti koje se cijene. Što si bolji, to će ti biti gore. Da bi opstao moraš da budeš surov, grub i nikako ne smiješ da pokažeš da ti je stalo. Ne smiješ da zavoliš. I nikako, nikako ovako kako sam zavoljela ja.

Da ne volim, ne bi me boljela praznina na jastuku do mog. Ne bi ovo srce boljelo i vrištalo iz mene jer nije tamo gdje bi željelo biti. Ne bi bilo povrijeđeno i ne bi krvarilo jer je tako negdje nekom bitniji ponos i neka njegova lična načela od mene i moje ljubavi. Ne bi boljelo da ne osjećam… Baš zato, ne da boli, ono ubija…

Aleksandra

Neki baner