Sve nasledne bolesti

Sigurna sam, često čujete poznatu “to je meni nasledno”. Za sve i svašta, ljudi se hvataju da nasleđuju. Bolesti, navike, nesrećne ljubavi, izbore, izgled… Nasledno je kad si mršav, kad si debeo, kad si loš ili dobar, kad si svakakav.

Razmišljala sam često, što je od svega moje lično i sa čime raspolažem? Izgled sam naslijedila od oca, oči od majke, ćud od babe, karakter od dede. Frustriralo me i ograničavalo mišljenje da tu nema ničeg što je moje, pa ga kao moje ne mogu ni mijenjati, balansirati njime ili ga jednostavno odbaciti. Najgore je sa izborima i životnim navikama. Sa utvrđivanjem prioriteta i emocija. Najgore je kad pomisliš da mane koje posjeduješ ne možeš da mijenjaš jer ni nisu tvoje, “nasledne” su kao bolesti, ili da ne možeš birati jer je neko prije tebe naslijedio pravilnik ponašanja ustaljenih normi pomašanja i vječitog moranja.

Što je zapravo naše?

Znala sam, da stvari nisu tek tako crne ili bijele no “nasleđivanje” me je zanimalo skoro kao nijedna tema nikad. Što je moje? Čime baratam, i što je na promjene spremno? Kako da budem onakva kakva sebi pripadam ako pola mene moje zapravo nije?

Neki baner

Nasleđuju li žene, od majki svijest o tome da su žene? Da ćute, moraju, obavljaju sve poslove koji se od njih očekuju i žele manje više uvijek isto, brak – djecu – porodicu? Ili ih to majke treniraju tokom odrastanja, da one zapravo same misle da to žele kao prirodnu stvar?

Nesrećne tužne žene, koje trpe sve i svašta, nasleđuju li moranje ili strah? Strah od življenja pravdaju pukim preživljavanjem pa se podrazumijeva da su same tako odabrale? Jake žene, koje crpe snagu iz svojih dubina, koje hrabrno i ratoborno jurišaju kroz život-nasleđuju li modele vjerovanja?

Ako vjeruješ u dobro-to joj je na oca, (ili majku) ako ne vjeruješ, opet- to joj je od majke (ili oca) uvijek je na sve ružno gledala… Što je njeno? Kako se određuje stepen nasleđivanja onoga što nosiš kroz život kao rođeno? Nerijetko, nasleđujemo i imena pa ni to puko prepoznavanje nije isključivo naše, no babino, dedino, ujakovo…

Žena nakon udaje nasleđuje prezime, pa je do pola života očeva nakon toga muževa a period između ne postoji.

Što je istinski naše?

Vjerujem da je to emocija. Vjerujem da je emocija glavni upravljač svega što nas pokreće i da jedino ploveći tom rijekom stižemo na životni cilj. Životni cilj je radost. Mir i spokoj. Emocije nas neće voditi stramputicom, osim ako ih zanemarimo. Ako im ne vjerujemo ili im se podrugujemo do one mjere da nam naprave žive rane.

Znaš kad nisi srećan?
Znaš u kakvom odnosu nisi u miru?
Znaš kad ti nešto smeta, grinja, peče?
Znaš kad ne želiš biti tu gdje jesi?

To je sve što jedan čovjek treba, može i želi da zna. Što ćeš sa tim uraditi tvoja je stvar, no emocije će ti pokazati koliko si usklađen sam sa sobom.

To je jedino što imaš, u što možeš da se zakuneš da je istinski tvoje i da nikome prije tebe nije pripadalo.

Zato,

Jedina stvar koju čovjek treba da radi čitavog života jeste da sluša svoje emocije. Iskustva drugih su upravo to- iskustva drugih. Neki ljudi mogu da uče samo na rođenim primjerima. Tuđi primjeri mogu da olakšaju u odabiru: Želimo li tako nešto ili ne. Ne mogu da nas nauče emociji. Iskustva se i dešavaju zbog emocija. Da bi upoznali sve emocije, moramo da imamo različita iskustva.

Ali da bi znali što nam je potrebno moramo da znamo koja nas emocija zanima kao prioritetna.

Neki ljudi vole da pate. Ne svjesno, ali na nekom dubljem nivou pristaju na svašta zbog tog osjećaja “jadnosti”. Neke žene vole ih žalimo. One nikad neće uraditi ništa da budu srećne iz prostog razloga jer su zavisne od osjećaja zavisnosti o drugome. Zavisiti od drugih znači biti nesrećan. Neke žene vole da budu nesrećne. Modele ponašanja mogu da naslijede, ali emocijom neće razumjeti da ne moraju da budu tu gdje jesu.

Zato su emocije samo naše. Jer njima se učimo pravu na izbore.

Svaki put kad odem od sebe i kad se tražim, nekim dalekim pašnjacima kojima tumaraju izgubljene duše, pitam se “kako si”. Pristajem na sve svoje trenutne emocije jer znam koju najviše volim. Ono što najviše volite uvijek će biti tu ako vam pripada. Emocije vam pripadaju.

Kad me slome nedostajanja, tuge, sumnje ili strahovi tražim je. U usnulim željama, u kožnim porama i pjesmi. Uvijek se vrati, jer zna da bih bez nje bila izgubljena. Zna da živim samo da bih voljela i da volim samo da bih živjela.

Zna,

Da sva moja zaludna lutanja pronađu smisao čim je osjetim. Čim je tu. Nekad sam bila zaljubljena u ideje o življenju, danas sam zaljubljena u život. Nekad, dok nisam znala kako izgleda, zamišljala sam sve njene oblike. Shvatila sam da postoji samo jedan. Ljubav.

Neki baner

Samo će ljubav spasiti svijet.

Jovana Šekularac

Neki baner