Probudio ju je pjev ptica, zrake sunca i glad koja ju je tjerala da se kreće.
Otišla je do rijeke. Na rijeci su već žuborili kotači vodenica i shvatila je da mora požuriti kako bi izbjegla da je ljudi vide kako izlazi iz šume. Brzo se umila, rukama prošla kroz kosu, poravnala haljinu i brižljivo sakrila vrećicu s dukatima, odvojivši jedan.
Dok se umivala, u Dravi se zrcalila njena nesvakidašnja ljepota. Ljubičaste oči obrubljene baršunastim tamnim trepavicama, duga plava kosa, mliječno bijela koža napeta od mladosti i usne djeteta. Mariji je njezina ljepota bila sudbina. Radi nje je odabrana i oteta iz zavičaja i ona ju je dovela do toga da danas pati znajući da je njeno tijelo okusilo blud, ali ne i ljubav, ruke krv drugog čovjeka, ali ne i zagrljaj voljenog.
Krenula je. Ide. Hoda. Spuštajući se prema varoši, vidjela je da je dobro opasana zidinama i opkopima i sjetila se da je samo noć prije istim putem došla kako bi bila opljačkana i ubijena, ali je ona bila ta koja je ubila.
Sjetila se janjičara koji ju je odvodio i osjeti mučninu.
Odveo ju je iz šatora u kojem je izgubila svoju nevinost. Još je na sebi nosila mirise gospodara njezina tijela i vrećicu dukata kad su se u zori koja se polako budila, počeli kretati iz grada prema šumi, zaobilazeći opkope. Kad je vidjela da idu prema šumi, srce joj je počelo tutnjiti i predosjetila je nadolazeću opasnost. Iako oteta, razdjevičena i sa vrećicom dukata koji su je pekli pod haljinom, nije mogla dozvoliti da je nakon svega i ubiju.
„Ne. Nećete me ubiti. Nećete.“
Išla je ispred janjičara kad je, čulima izoštrenim od straha, osjetila kako se mač izvlači iz korica. Bacila se na zemlju, a janjičar je zatečen posrnuo i krenuo padati. Ne znajući kako i kojom snagom, kojom Božjom ili vražjom silom, uzdigla se, otela mu mač i zabola ga u njegovo srce.
Gledala je kako pod njom leži, čudeći se što mu život završava.
Sunce se podiglo i zasjalo kroz grane stvorivši krug svjetla oko njene kose.
Umirući je gledao svoju krvnicu s licem anđela.
Preletjeli su mu pred očima Božići, kad je kao dijete stavljao slamu pod stol i nasmijao se.
***
Povukla je kapuljaču na glavu i, komadom tkanine koju je imala, pokrila lice.
Odlučila je hodati do palanke koja se prostirala podno grada u koju je jednom došla s ocem na sajam. Sjetila se kako su bili uzbuđeni, ona i njeni bratići, kad ih je otac sve stavio na zaprežna kola i utovarivši ječam, krenuo put Osijeka.
Pričao im je o najvećem i najljepšem sajmu i obećavao im slatkiše. Sjetila se kako su podvriskivali kad su stigli i kako je šarenilo boja i mirisa opijalo njihove dječje duše.
Poslije su, umorni od cijelog dana ispunjenog zvukovima kojih u njihovom selu nije bilo, zakonačili u konaku u kršćanskoj mahali.
Tamo je krenula. Reći će da traži konak i posao, da je ostala bez obitelji i da ju je u Osijek doveo rođak koji je bio vojnik u sultanovoj vojsci. Da, tako će reći.
Hodala je. Njen strah da će se netko pitati tko je i što tu radi je nestao. Činilo se da su svi zauzeti nekim svojim poslovima. Na kola su se utovarivale vreće brašna, pospremali su se pijuci i alatke, vukle su se klade preostale od gradnje mosta, a prašina se dizala pružajući Mariji dodatnu zaštitu od mogućih pogleda.
Oko nje su se čuli glasovi koji su uzvikivali, čas na turskom, čas na mađarskom.
„Bože, daj da čujem hrvatski“, molila je u sebi. Bojala se, ako progovori lošim turskim, da će se odati.
Približavala se kršćanskoj mahali. Blatne kućice sa slamnatim krovovima činile su joj se kao palače i u svakoj od njih vidjela je utočište za svoje strahove.
Približavala se konaku napravljenom od dasaka i odjednom čula: „Sine!“
Okrenula se prema glasu, bojeći se da ju je njezina želja da čuje svoj jezik zavarala.
„Sine!“ čula je još jednom i ugledala čovjeka pred vratima konaka kako rukom poziva mladića da mu pomogne povezati konja. Čovjek se kretao pognute glave, a mladić, iz čijih je širokih pleća izbijala životna snaga, šepajući je došao do njega i uzviknuo: „Evo me oče!“
Zaustavila se, pričekala da povežu konja i prišla im.
„Molim lijepo, potreban mi je konak i posao. Ostala sam bez obitelji, a u grad me je doveo rođak koji je otišao sa sultanovom vojskom. Rekao mi je da ću ovdje sigurno nešto naći.“
Glas joj je slabio kako je završavala rečenicu pa je brzo otvorila ruku ne bi li onim što nudi popravila nesiguran nastup.
Starac ju je pogledao. U njenoj otvorenoj bijeloj ruci sjajio se zlatni dukat. Začudilo ga je povjerenje kojim je ova djevojka spuštenog pogleda otvorila svoj dlan pred njim.
Gledao ju je na trenutak, a onda rekao: „Uđi dijete.“
Ušli su u prostoriju koja je mirisala na hranu. Mariju je taj miris uznemiravao i pomislila je kako se ne razlikuje puno od grabežljivih životinja koje su noćas u šumi lovile svoj obrok.
Kao da joj je pročitao misli, domaćin ju je pozvao da sjedne za stol. Zatvorio je vrata sobe i stavivši pred nju činiju s juhom, rekao: „Prvo ćemo te nahraniti, a onda ćemo se pobrinuti i da te zaposlimo.“
Podigla je pogled u kojemu je pročitao zahvalnost.
Tada se rasula njena kosa, a svilena haljina protkana zlatom koja je provirila pod ogrtačem rekla mu je da ova djevojka nije izgubila samo svoju obitelj nego i samu sebe.
Njezina ga je bezvremenska ljepota presjekla i podsjetila na lice Bogorodice koju čuva zakopanu ispod dasaka ovog konaka.
Znao je da je ova djevojka došla ovamo da ju zaštite i da joj pomognu da se opet pronađe.
Oči mu zasuziše i Pavle ih obriše rukavom svoje seljačke košulje.
Ljiljana Šapić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
