U zagrljajima smo isti

Procijenjeno vrijeme čitanja: 4 minutes

Ne znam šta me je spopalo, postala sam baš nostalgična. Kad sam bila dijete, mislila sam da su uspomene rezervirane za stare ljude.

Kad si bila dijete mislila si da stari ljudi imaju 30 godina, tako da… – moja sestra je majstor u ohrabrivanju.

Izgleda da više nisam laka kao pero.

‘Ajde pravac garsonjera!

Nedostaju mi oni dani kad je bilo najteže što imaš kontrolni iz matematike u srijedu. Sjećam se da smo sestra i ja već negdje u prvom tromjesečju jurile odličan uspjeh, baš za mamin rođendan. Krišom, kad nas nitko ne čuje, uvečer ispod ćebeta kovale smo plan. U našim glavama iskrsavale su ideje za poklon za mamu. Šta misliš da joj kupimo novu spavaćicu, mekanu, na roze cvjetiće? Ih ti, ne mora sve da bude roze! Je l’ nisi dirala one pare? Nisam, je l’ nisi ti? Nisam!

Naša školska godina bi počinjala tom simboličnom štednjom i velikim planom: šta kupiti za mamu. Sve bi se obično završalo malim poklonom i nekom ručno pravljenom čestitkom. Danas možemo da kupimo sve. Možda čak i vrijeme upakirano u sjećanje.

S osmjehom se vraćam u tu sobu i mali ležaj. Zvali smo ga garsonjera – jer se taj krevet koji se podiže i sklapa u ormar, čim ustanemo i izvučemo iz posteljine, odmah namještao, zatezao i sklapao. ‘Ajde pravac garsonjera! Rekla bi mama dok nas u kupatilu briše peškirom.

Detinjstvo je bilo to kratko pretrčavanje od kade do garsonjere, od peškira do pidžame i mekanog jastuka. Već smo pod ćebetom i čekamo da dođe da nas ušuška. Mekane ruke zavlače ćebe pored tijela, ispod tijela. Eto, kao kiflice-viršlice! Laku noć! Poljubac, ugašeno svjetlo i mama, ne zatvaraj vrata, molim te.

Vrata ostaju odškrinuta.

Mi počinjemo da se kikoćemo.

Okreni se na drugu stranu

U garsonjeri, nekad, prije više od dvadeset godina, kad joj postane hladno, sestra me takne po ramenu i kaže: „Okreni se na drugu stranu“. Okrenemo se obje, kao sardine, samo što sad ja grlim nju i grijem joj leđa. Umotale smo se u djetinjstvo. Zagrljaj je najtopliji prekrivač.

Posljednji put smo tako spavale na studijama.

Sestru nisam videla mjesec dana. Između nas su kilometri, preležani virusi, izolacije, djeca u vrtiću i obaveze na poslu. Sretnem poznanicu slučajno u prodavaonici, pita me kako sam, gdje mi je sestra, šta rade njena djeca. Tek kad me neko sa strane upita, shvaćam koliko sam se navikla na ovo glupo stanje i osećanje.

Dosta je bilo više, kaže mi, svi pričaju samo o tome kako im se život promijenio. Zato što se promijenio, zaustim da kažem, ali sačekam. Nismo svi spremni na promjenu. Ne umemo svi da se snađemo.

Kad bi ova godina imala ime zvala bi se „Uželeli smo se“ – dodaje teatralno.

Ima nečeg u njenom glasu što me natjera da se upitam: Jesam li se ja snašla? Umem li disati kroz ovu godinu?

Uželeli smo se, svih i svega

Uželela sam se tog osećaja: Okreni se na drugu stanu. Da ugreješ nekom leđa. Da ti neko ugreje leđa. Da kafa sa mamom bude svakodnevna rutina. Da se smejemo: u kući, na ulici, u prodavaonici.

– Mnogo mi je teško kad vidim da se ne smejemo. Mladi smo, svi smo tu, zajedno, zdravi i ne smejemo se.

– Ljudi su se odvikli od toga. Ne idu nikud, ne događa im se ništa, nemaju o čemu da pričaju. Nema doživljaja.

Zapeče me ovo: nema doživljaja.

– Ne treba nam spektakularno putovanje na drugi kraj sveta. Najljepše je već ovdje gdje smo, samo ako umemo.

– Neki ne umemo. – kaže tiho.

Tad shvatim: nema ni maštanja. Iscrpli smo snagu na besmislene priče koje nikome ništa ne pomažu. Uželeli smo se – svih i svega, a kad se sretnemo, to nije isto. Mi nismo isti.

– Znaš ono Herklitovo da čovjek ne može zgaziti u istu rijeku dvaput?

– Jer nije isti čovek i nije ista rijeka?

– Sve znaš.

Ne ulazimo više isti ni u svoja sjećanja.

Spakuj me: u poklon, u sjećanje, u djetinjstvo

Izromantizovala sam život. Sklopila redom, kao lijepo posloženu dječju odjeću, sjećanje po sjećanje – pa u fioku, činiju, kutiju. Gdje god da ima mjesta. Sredili smo podrum, onu sobu tamo što ne koristimo, potkrovlje, pa prešli – svako unutar sebe.

– Je l’ se sjećaš kad smo prvi put smišljale šta da kupimo mami za rođendan?

– Kad si kupila one smiješne minđuše?

– Kako misliš smiješne?

– Pa kič! One u obliku romba, sa onim visećim suzama?

– Sad kad tako opišeš…

U tome je magija uspomena – na svakome drugačije stoje. Nemoj da se prisjećaš, kaže sestra, bolje se okreni na drugu stranu.

U zagrljaju smo bar nakratko – isti.