Doslovno, ali doslovno ne sjećam se kada sam zadnji put napravila nešto samo za sebe.
Znam nije to baš ok. Ali fučkaj ga, vrijeme, novac, prioriteti, svašta nešto dođe ili ode dok se čovjek ni ne okrene. Kozice na buzaru su mi krajnji doseg. Ili sama ići u dućan i kupiti ono što bi željela ja a ne netko drugi ili radi nekog drugog. I kad kupim, nekoliko minuta me pere neka krivnja, jer kud nisam djeci, a baš im je trebalo?
Danas shvatih da nije i da pod hitno moram učiniti nešto za sebe, jer ako ne uradim ja, nitko drugi sigurno neće.
Grabi se, uzima, troši pod potrebama nečeg što uključuje bezuvjetnu ljubav, i tako ode i prođe život. E neću više.
Nego ću baš otići i uživati bezuvjetno u onome što mene tada, u toj minuti, tom vremenu i stanju veseli. I tada neće postojati baš nitko osim mene. I onoga što ja želim i sanjam. Radilo se o čemu god.
Stalno slušam, da nije važno koliki je ego nego kakav je. Otprilike je isto s vremenom, novcem i prioritetima. Dokle god sam zahvalna za zdravlje, sigurna sam da ću uspjeti i u ostalim ili sanjarenjima ili izazovima ili prioritetima. Točno je vrijeme da se sama sebi nametnem onako drsko, bezobzirni i sebično.
Polazište ovog teksta i daljnjeg istraživanja sadržano je i opisano u zapovijedi:
“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.
Bože samo mi daj granicu jer ako detaljno poradim na tome svojom ljudskom logikom, lako bi mogla upasti u sebeljublje koje ne vidi drugoga. Želim da me od toga svakako sačuvaš. Svima koji rade na ovom pravilu, puno sreće, mjere i odvažnosti.
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.
