Zapisano je u zvijezdama (ili pak u genima)?

Ja sam suma svega što se događalo prije mene, svega što sam ja uradio i svega što je meni urađeno. Ja sam svatko čije biće u svijetu je bilo pod utjecajem mene. Ja sam sve što se desi nakon što nestanem, a ne bi se desilo da nisam došao.

– Salman Rushdie

– Nikada se nemoj narugati ni grbavom drvetu…

Evo je opet, pomislila sam, jer gotovo da nije bilo dana a da nisam slušala ovu uzrečicu, koja je mojoj prabaki postala redovitom navikom, svojevrsnom mantrom, kao kad ranim jutrom ukućanima nazdravi dobro jutro.

 – Misliš da baba lupeta, – slegnula je ramenima i pogledala u svoje naborane dlanove kao da će u njihovim linijama otkriti nešto novo, što još nije vidjela. – Doći će dan kada ćeš razumjeti. Sve se u životu vrati, ako ne tebi, onda tvojoj djeci ili unucima.

Svaka akcija ima svoju reakciju

Prije puno, puno godina, na sam spomen starog Newtona i njegovih zakona, upitala bih se: a kada će to meni u životu trebati? Blejim na satu fizike, blijedo gledam u sve te formule i grafikone i uzalud gubim svoje dragocjeno tinejdžersko vrijeme.

Neki baner

Allo? Pa ja sam društveni tip, buduća odvjetnica ili povjesničarka… Čeka me ured, borba za pravo i pravdu ili još neka neotkrivena egipatska piramida.

Struja, a bome i topla voda odavno su otkriveni. Ali čovjek snuje, a Bog (ili neka viša sila, ovisno kako je nazovete), određuje. I nikad ne reci nikad, jer ima i ono kad-tad. Ne znam čija je to mudrost, ali mi je, a vjerujem i vama, nebrojeno puta pokazala da je konstantna kao suša u Sahari. 

Ta beštija sudbina

Prije nekih devet mjeseci Ona i On imali su akciju. Noć puna uzdaha i znoja dobila je svoju reakciju. I dok se zigota dijelila na svom putu do endometrija, genetski kod dobivao je svoju formu. Danas je stiglo Ono, kao rezultat reakcije spomenute akcije. Malo, bespomoćno djetešce. Još nevino i neiskvareno od svih kaljuža ovog svijeta.

No, je li zaista tako? Što je zapisano u genetskom kodu? I koliko smo pismeni da to pročitamo? Ili nam zapravo odgovara sveopća nepismenost i okretanje glave od svake odgovornosti, kao svojevrsni alibi, na koji ćemo jednom, u nekoj budućoj neplaniranoj i neželjenoj situaciji, samo uzdahnuti, odmahnuti rukom i starom i već toliko istrošenom floskulom okriviti Nju za sve. Sudbinu.

U davnoj prošlosti, astrolozi su gledali u zvijezde. Kada bi se rodio budući vladar, vjerovalo se da je njegov put već zapisan negdje gore. Siromašni slojevi nisu imali novaca za privatne astrologe i sve se prepuštalo „sudbini“, a i dan danas je prisutno vjerovanje da svatko od nas ima svoju „Knjigu života“ u kojoj je zapisan naš put. Tko ga je pisao? Kada? Ili ga pišemo mi sami, odnosno naši preci, svojim djelima, i tako određujemo životne staze onih koji dolaze nakon nas? A svemir sve pamti. O da. Bez mogućnosti zastare. I sve balansira. Ovako ili onako. 

Nikada se nemoj narugati ni grbavom drvetu….

Svi mi u nešto vjerujemo, bili religiozni ili ne. Svaka religija ima svoje zakone, a kada bi se sve sakupilo u samo jednu rečenicu, mislim da bi ona glasila: Nemoj činiti drugome ono što ne bi želio da čine tebi. Toliko moćno. U samo par riječi stala je cijela filozofija naše civilizacije i sve svete zapovijedi svih religija zajedno. A mi? 

Kvazi lifestyle

Nikad više kvazi vjernika i lažnih moralista. Nikad više onih koji vide smeće u tuđem dvorištu a na svoje se spotiču. Nikad više upiranja prstom u sve one koji su drugačiji, nerijetko i bolesni. Ismijavanje. Omalovažavanje. Maltretiranje. Zatvaranje očiju nad nasiljem bilo koje vrste. Etikete na svakom koraku. Empatija postaje rjeđa od velebitske degenije.

I sve je dozvoljeno. Jer cilj opravdava sredstva. Ja, ja i samo ja. Moje veliko JA u mojim malim, gladnim očima. Glad koja proždire sve na što naiđe. Glad koja će proždrijeti i neke buduće naraštaje. I za sve ćemo okriviti sudbinu ili karmu, ovisno iz kojeg kuta gledamo ili sa kojeg levela svijesti. Nesvjesni koliko ista ta karma, često spominjana samo u žargonu pomodnosti, žonglira sa lopticama naših života.

Njegov djed nije prezao ni pred čime da postigne svoj cilj. Cilj opravdava sredstva. Ili?

Sin mu je rano umro, a onda i unuk; sve za što se djed borio na kraju je pripalo državi. Slučajnost? Nesposobnost nasljednika? Ili ipak ne?

Njen otac je počinio zločin. Ona cijelog života luta u potrazi za srećom koju ne nalazi. U tom lutanju gubi sve što je imala. Materijalno i emotivno. Slučajnost? Nepromišljenost? Ili ipak?

Svako Zašto kad tad nađe svoje Zato

Zakon uzroka i posljedice. Zakon na kojem počiva sve što nas okružuje. Zakon zbog kojega ćemo možda, zbog svoje trenutne lakomislenosti, opteretiti ramena onih koji će biti najmanje krivi, a oni će opet nastaviti niz. Zakon zbog kojega ni naša ramena nisu laka. Savršenstvo kruga. 

Kakav bi životni put imala Sofka, da joj žilama nije tekla nečista krv predaka? Mislim da nitko nije bolje od Stankovića obradio ovu tematiku. Mi malo stariji, generacija X-ovaca, imali smo je i u obaveznoj lektiri, mada smo se tada zgražali nad nekim, za naše vrijeme, nerealnim scenama, previše mladi i previše zeleni da bismo razumjeli stvarnu pozadinu priče.

Zapisano u zvijezdama

Photo by Nicholas Bartos

Odreknimo se najgoreg dijela sebe

Blagdani su pred nama. I bez obzira da li je vrijeme odricanja došlo kraju ili je tek počelo, odreknimo se najgoreg dijela sebe i pokušajmo biti Ljudi. Barem malo bolji i prema sebi i svima koji nas okružuju. I ne samo za blagdane. Svaki dan. Možda negdje gore netko zabilježi barem jedan plus, a plus po plus….

Neki baner

Moja prabaka nikada nije čula za Newtona i njegove zakone. Karma? Nepoznat pojam.

Nikada nije pročitala ni jednu knjigu. Diplome nisu krasile zidove njene kuće. Potpisivala se križićem. Ali usprkos svom tom neznanju, učila me da se ne valja narugati ni grbavom drvetu… Ona je znala zašto. A sada znam i ja.

Neki baner