Imam osjećaj kao da nam pola života prođe u nekom vražjem čekanju. Da prođe tjedan, da dođe plaća (ili da uganjaš dužnike pa si ju isplatiš konačno), da prođe retrogradni Merkur, Saturn, ili neka druga nebeska spodoba. Da ti tvoj Zodijak izađe iz neke nepogodne situacije i drugog Zodijaka s kojim se i inače baš nemaš, kao što se nemaju neke susjede pa se gledaju mrko preko plota. Ako si žena – da dobiješ, ako si muško – da joj prođe. Da opere mašina, da dočekaš godišnji, da otplatiš kredit, da dobiješ kredit, da se udaš, da rodiš, da ti odrastu djeca… da ukratko – preživiš život.
Zvuči poznato?
NEdraga Čekanja – NIJE mi žao, raskidamo
Ovih dana okačila sam na oglasnoj ploči obavijest o otkaznom roku za sva moguća čekanja. Jer ne čeka mi se više, nikoga i ništa.
Ne čekaju mi se poruke onih koji su lijeni poslati smajlić. Ne čeka mi se ničiji poziv, ne čekaju mi se ni dužnici neplatiše, ne čeka mi se ni godišnji, ni Nova godina, ni odgovor od banke, ni vražja veš mašina.
Svi koji konstantno nešto prolongiraju mogu se sami sebi zaletit nogom u dupe, jer ja sam završila s njima.
Ne misliš platiti? Ne moraš, evo ti ovrha pa se tamo raspravljaj s advokatima i sudovima.
Ne želiš me nazvati jer ti se ne da? Evo nemoj molim te da me zoveš ikad više, jer sam ti ionako obrisala broj i zaboravila da postojiš.
Ne jede ti se što sam skuhala? Gladuj, zaboli me.
A što se tiče Retrogradnih nebeskih spodoba, u njih ne vjerujem odavno pa nek slobodno nastave bit sami sebi svrha, jer život je ionako dovoljno kompleksna i zajebana stvar da bih se bojala tamo neke planete što kruži u nedogled.
Odlučila sam – NE DA MI SE VIŠE
Mogu li tako banalizirati? Mislim da mogu, jer sve je na kraju stvar odluke, hoćemo li pristati biti druga violina svemu i svakome ili ćemo u nekom trenutku lupiti šakom po stolu i reći – dosta.
Možda na neke stvari nemamo utjecaj, poput menstruacije ili raspoloženja teta na šalteru u banci, niti na raspored nebeskih tijela i njihove hodove vamo i tamo, ali na to kako ćemo se nositi s ljudima, njihovim prohtjevima, nedosljednostima i sebičnošću, e na to imamo.
Hoćemo li trpjeti šikaniranje i to da nas netko tretira kao rezervnu opciju, neplaćanje, nepoštovanje dogovora, neodgovaranje na mailove, poruke, pozive i općenito ikoji oblik manipulacije, zavlačenja i natezanja u nedogled zbog kojeg se osjećaš kao da stojiš na traci, u nekom beskonačnom redu, na putu za nigdje, e to je do nas.
Do svakog od nas ponaosob.
Usrane ideje i šuplji izgovori
Meni se to nekako ne da, jer ako nemaš neko stvarno dobro opravdanje za rastezanje i zavlačenje, poput toga da ti je otpala ruka ili država zaplijenila kuću, onda zbilja nemaš opravdanje za nejavljanje. Imaš izgovor, a to nije ista stvar. U probleme svi možemo upasti, ali ih ljudski možemo i iskomunicirati. Možemo, ako želimo, ako smo donijeli ispravnu odluku.
Možemo odlučiti biti odrasli ljudi i početi druge ljude tretirati ljudski i s poštovanjem. Možemo prestati zavlačiti ljude, bilo privatno, bilo poslovno. Možemo dati riječ i onda je se držati ili ništa ne obećavati, već reći ne mogu trenutno više ali ću se potruditi. Možemo ponuditi otplatni plan dugovanja, ili podići slušalicu i nazvati nekog pa mu reći – Gle, mislim da ovo između nas neće ići, znam da imaš neke emocije prema meni, ali ja se ne osjećam tako. I osloboditi osobu. Pustiti je, da ide nekim drugim putem, bez da radimo računicu od njene duše i emocija, s figama u džepovima, čuvajući si svoju rezervu, jer eto možda nam s tim nekim ne uspije.
To je tako prokleto sebično.
I zaslužuje da osoba dobije vritnjak i trajni izgon iz našeg života.
Što se na kraju i desi, kad ti pregori do kraja, pa te više nije briga ni za kakav izgovor i ne planiraš više ni sekunde potratiti na slušanje šupljih isprika, objašnjenja bez pokrića i ostalih emotivnih proljeva koje ljudi dobiju i okolo štrcaju kad im dođe voda do grla.
Ne zanima me tvoje “sutra”
Ljudi uvijek misle da za sve imaju vremena, da sve stignu, da će neke stvari rješavati sutra, a onda ta stavka postane ono vječno sutra, i stvari postanu naporne. Jer živimo sada i ovdje i samo se računa ovaj trenutak. Za sutra nema jamstva. Ni tebi ni meni.
Ali ja sam valjda dovoljno sazrela da znam kako ni ne želim nikakvo obećanje, jer su me ona umorila. Ne želim da mi govoriš “Sutra”, jer sad sam tu. Ne želim da me prolongiraš, želim da me ostaviš na miru ako ti SAD i OVDJE nisam dovoljno važna.
Ne značim ti? U redu je. Ali reci to i idi.
Inače, idem ja.
Raskidamo, ma kakvo da je naporno čekanje u pitanju.
Toleriram samo veš mašini, a i ona je, čini mi se, upravo oprala.
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com