Ulazim u nešto što se zove prostorija 2×2 i ima prozor s južne strane. Tražim potvrdu. Od institucije koje ‘kak ti rade svoj posao’. Ispred mene se ukazuje histerična žena u žutom sakou koja se dere tako da sam momentalno dobila napad panike iako nisam sklona tome. Volim paniku i kaos ali u onom kreativnom smislu. Ovo što trenutno gledam je sve osim toga.
Znači dikcija žene je takva da je to deranje i full unos u situaciju,koja potiče nakon susreta ljudsku neupotrebljivost, s kroničnim naznakama.
Porezna, papiri i kaos birokracije
Da bih u toj priči s papirima u Hr uspjela ostati pribrana, suvisla, bar donekle empatična, s obzirom na količinu papira u mom zelenom fasciklu, koji vrišti otprilike kao i žuti sako službenice, moram u glavi procesuirati potpuno nepotrebne informacije. S naglaskom da porezna ima zeleni pečat. A fućkaj ga, ipak ne vidim automatizirane radnje i ravnodušnost.
I tada vidim, kroz njen prozor probija se i sunce. Ono što me brine kod mene, je zašto je to iskustvo toliko inspirativno za mene. Jer ja kao čovjek, jednostavno ne mogu razumjeti kako netko može provesti svoj radni vijek u sobi od par kvadrata, i vrtjeti tuđe fascikle. Koje ljudi u nemoći uglavnom šire i pokazuju. A oni s druge strane stola su na prijestolju moći, ma koji god im bio opis posla.
U jednom trenutku bespomoćnog ponavljanja trebam potvrdu sa zelenim pečatom, okupila se sva svita i kao neko povjerenstvo za kvalitetu, koje odlučuje o jednom papiru u hrpi ostalih formalnosti. I onda se sjetim onog filmića što je kružio o Venezueli i mislim si pa meni fali još samo jedan papir. I ja ću uspjeti. Ako pritom ne dobijem neki oblik psihotičnih napadaja. Ali ne.
Odlučujem ostati pribrana jer fali mi još samo jedan papir.
I dok ja tako čekam žena u žutom sakou uzima nekakvu torbicu i odlazi na pauzu, naravno prigovarajući da kud sam to došla na pauzu. Od pustih ureda ja više ne mogu pratiti kad je kome pauza. A od papira se osjećam loše. Bolje rečeno, ulazim u ontološki sukob sa samom sobom. Motivirana sam sve papire pobacati po uredu. Ali se kontroliram i duboko dišem. I duboko vjerujem da je gotovo danas.
Ono što sam u svemu ovome naučila i nažalost suočila se opet sa sustavom, je da nama napretka nema i kad god se želite uvjeriti u suprotno morate duboko disati. Dakle birokracija je toliko jadna, loša i spora da može utemeljiti nove oblike religioznosti i hodočašća.
U međuvremenu vratila se žena s pauze i vrti po fasciklu. Bit će nešto. 🙂 Prva žena u birokratskom aparatu koja nije ravnodušna, nego se dere i viče. Živa je. Bit će papir. Sa zelenim pečatom. 🙂 u susret čovjeku.
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.
