Budućnost…

  • Davide?…
  • Davide?? – izgovori Laura
  • Nije on još tu – šapne dječak i dobro se smjesti na koricama knjige.
  • Kako misliš nije tu? – šokirano će Fiona
  • Tu je i slušao vas je, ali nije tu… pričekajte tren. – namršti se dječak i upre svoje zlaćane oči u Davida te mu zapovijedi:
  • Vrati se sad!

vrijeme

U tom trenutku David se trzne i pogleda oko sebe prestravljeno, blijed poput kreča. Laura ga je gledala zbunjeno i trznula se da krene prema njemu iako nije voljela dodire i bliskost, ali iznenadna potreba da mu bude od pomoći bila je jača od nje. Sjela je do njega i šapnula mu: – Davide, u redu je, opet si s nama… On ju je pogledao a njegove oči isijavale su dozu očaja kakvu nikada prije nije vidjela. U tom trenutku dječak je sišao s knjige i zakoračio prema njima… svi su se prestravili, a on je samo frknuo kroz vjetar – ja sam vi a vi me se idalje bojite, baš ste smiješni. Okrenuo se prema Davidu i dlanovima mu obujmio lice.

  • Vrijeme je starče da progovoriš. Tvoja istina je temelj budućnosti sviju nas. One ne mogu dalje bez tebe… ako se sada izgubiš, više nema povratka. Za nikog.
    David ga je šutke promatrao osjećajući tople, dječje dlanove na svom licu.
  • Starče? – prošaptala je Kerolajn…
  • Mnogo toga bit će jasno kad bude za to potrebe. – frkne dječak i nastavi promatrati Davida.
  • Vratio sam se kući… – na koncu promuca David i svi ga pogledaše. Ali to nije bio moj dom, bilo je to doba nakon mog. Bile su to slike našeg podbačaja. Ne želim o tome govoriti. – odbrusi i ljutito istrgne lice iz dječakovih ruku.
  • Stani! – zagrmi Laura, i on stane kao ukopan.
  • Ispričat ćeš nam, jer još smo tu i to se nije dogodilo. O nama ovisi budućnost i ti to znaš. Vrijeme je da prestaneš okolišati i kažeš sve što ti je poznato. Prestani odbacivati odgovornost. Znaš Legendu i znaš da si određen da budeš naš vođa. Ne možeš pobjeći od toga. Ne može nitko od nas. Prestani se ponašati kao derište… znamo da to nisi! – bila je ljuta i znala je da će svojim riječima udariti u njegov ego…
    David se okrenuo i promotrio je bijesno. U tom trenutku, uplašeni mladić nestao je iz njegovih očiju.
  • Želiš znati kako izgleda budućnost? Želiš okusiti što sam ja okusio? – zagrmi i uhvati je za ruku. – Laura se nije pokušavala istrgnuti, znala je da slijedi ovaj trenutak. Uhvatila je za ruku Ratnicu, koja je instinktivno posegnula prema Kerolajn, koja je već čvrsto držala Fionu za rame.
  • Bravo! – vrisnu dječak i vrati se na hrbat knjige i mirno prekriži noge

Oko njih stvorio se vrtlog, milijuni slika, prizora, gradova kako niču i ruše se smjenjivali su se kao sličice filma pred njihovim očima. Znale su da ih David nekud vodi i da je to sljedeća stepenica. Vidjele su djecu kako se rađaju, odrastaju, stare i umiru, vidjele su same sebe u životima koje su živjele i trebale proživjeti… vidjele su i smrt čovječanstva i budućnost iz koje David dolazi, a onda odjednom sve je stalo. Ispred njih nalazila se pustopoljina.

  • Gdje smo? – pomisli Laura
  • Van vremena i prostora. – pogleda je David a ona se prestravi.
  • Mi razgovaramo…
  • Telepatski. – pogleda ih Fiona.
  • Zar je to uopće moguće?
  • Očito jest. – pomisli Kerolajn i okrene očima.
  • Što god činile, ne razdvajajte se… držite se za ruke. – odaslao im je misao David i potpuno se promijenio.

Više nije bio mladić. Bio je starac. U trenutku je oronuo, lice su mu prekrile bore, a koža mu je bila tamna i isušena. Koračale su za njim prestrašene, preko pijeska i kamenja, sve dok nisu došli do ruba pustopoljine. Ispred njih bila je strma stazica kojom su se trebali spustiti do ruševine, nekoć, činilo se velikog grada. Posvuda, gdje bi pogled sezao, nalazili su se polu-raspadnuti leševi ljudi i životinja. Davno sasušena krv i napukla, suha zemlja. Zrak i zemlja bili su crveni. Izgledalo je kao da je planeta mrtva.

Neki baner
  • Kako pobogu dišemo? – pomisli Laura.
  • Mi smo van ovog vremena, dok se držimo za ruke, sigurni smo. – odgovori joj David. Lagano su se spustili niz strmu stazicu i koračali između leševa, gledajući pijeskom prekrivene nekoć velebne zgrade.
  • Kamo idemo? – upita Ratnica.
  • Kući. – progovori David i djevojke se prestrave.

Vodio ih je kroz labirint ruševina i trupala, suhe zemlje i mrtvila, sve do kupole u sred grada koja je izgledala netaknuto. David je hrabro zakoračio naprijed a djevojke su ga pratile u stopu. Podigao je oronulu ruku i naslonio dlan na metalno postolje ispred kupole. U tom trenutku lik dječaka stvorio se ispred njih, poput holograma i rekao: „Krv otvara put. Strah ga zatvara. Žrtvuj ako si dostojan, umri ako si izdajica.“ David je odmaknuo ruku s metalnog postolja i okrenuo se prema Kerolajn pomislivši – Zasjeci moj dlan sestro. Kerolajn izvuče bodež i zaječe mu dlan bez da išta upita. David zatim prisloni dlan ponovno na metalno postolje, ali ništa se ne dogodi.

red-planet

– Potrebna je žrtva sviju nas. – pomisli. A Kerolajn zareže Lauru i Fionu i Ratnicu prije no što su se snašle i zatim preda bodež Davidu koji joj zasiječe dlan. Dok su se druge djevojke još mrštile, gledajući ranjene dlanove, a drugom se rukom čvrsto držeći osobe do sebe, Kerolajn je već svoj dlan naslanjala na metalno postolje. Zatim je to učinila Ratnica a za njom se ohrabrila i Laura. Fiona je zadnja stavila dlan na postolje i zatim se kupola stala podizati „Dobrodošli“ – izgovori dječak i kupola se spusti oko njih, zabljesnuvši ih plavom svjetlošću. Tren zatim ispred sebe ugledali su kameni stol i knjigu i sami sebe kako hodaju oko nje i izgovaraju mantre. Bili su drugačiji, posve drugačiji. Svi u istim srebrnim odjelima, noseći u rukama kristale, iscrtavajući po zraku zlatne rune….

  • Nemamo više vremena! – viknu David.
  • Nadam se da ćemo se pronaći, prije nego se sve ovo uruši. – stisne mu ruku Laura i položi svoj kristal na knjigu.
  • Mogli smo više, da smo samo znali… – prošaputa Ratnica odlažući svoj kristal.
  • Naći ćemo se na vrijeme, vjerujem u to. – uz suze izgovori Kerolajn i spusti svoj kristal na knjigu, a Fiona samo spusti glavu i promotri kako njene suze natapaju stranice knjige koju je toliko voljela.
  • Sve što smo željeli spasiti ovisi o ovome. Davide, jesi li siguran da ćeš nas moći ponovno okupiti??? – vrisnu.
  • Jesam. – izgovori on i položi zlatni kristal na knjigu. U tom trenutku tlo oko njih počne se tresti, oni se još jednom pogledaše i zatim jedan po jedan iščeznu.

Stojeći sa strane i promatrajući sami sebe, bili su potpuno šokirani. U nevjerici vrteći u glavi prizore koje su upravo vidjeli. David je krenuo prema Knjizi koja je idalje stajala na stolu a djevojke su nevoljko, krenule za njim, bojeći se razdvojiti. Kristali su i dalje stajali na Knjizi. On ih je nakapao svojom krvlju a djevojke su pratile njegov postupak. Kad je i zadnja kaplja krvi pala na kristale, oni su se povezali u jedan, veliki kristal koji je David spremio u džep, dok je Laura instinktivno posegnula za knjigom.

U tom trenutku sve je nestalo i našli su se ponovno na livadi. Dječak je i dalje sjedio na knjizi, a Laura ju je istovremeno držala u ruci. David je ponovno bio David i svi su bili bez teksta. -I kako vam se svidio odlazak kući? , priupita dječak, no nitko mu ne odgovori. Sve dragocjenosti koje su imali držali su čvrsto u rukama potpuno šokirani… znajući da će ono što će sada ispričati Fiona, otkriti put kojim trebaju ići…

David se pomaknuo u stranu i promatrao svoje ruke. Nešto se u njemu promijenilo? Možda spoznaja da nisu nepobjedivi kako je vjerovao… možda osjećaj da je u cijeloj ovoj priči potpuno suvišan? Možda strah da ne ispunjava očekivanja i bojazan da će se ono što su vidjeli ostvariti. I to njegovom krivicom. Nije sebe vidio kao vođu. Nije želio biti ovdje i nije bio spreman nositi teret čitavog čovječanstva na svojim leđima. A znao je da nema izbora. Uzdahnuo je i pogledao prema Lauri koja je u rukama držala Knjigu. Istu Knjigu koja je tamo stajala na stolu… ali Knjiga nije bila ista. Jedna je bila knjiga života, druga knjiga smrti. Koju će ispisati, više nije bio siguran…

Vremenski putnik

Neki baner