Muk. Nestalo struje, niko se ne miče, ali svi se pogledavaju. Niko ne napušta prostoriju, mada je paklena gužva. Pogledavam i ja okolo, jako mali broj onih sa jednim listićem ispred sebe. Uglavnom su tu tri ili više. Lijepo pripremljeni, savijeni da bi se mogli odjednom pratiti. Ne pratim samo broj listića, već i one koji ih imaju ispred sebe. Od 18, možda i mlađi, do 70. Svih profila, boja kose, od tamne crne, do totalno sijede. Rijetko ćete vidjeti onog krokodilčića na prsima ili onaj famozni natpis „United colors of Beneton“, ali zato da proizvode najjeftinije kineske robe, kupljene na pijaci po nekoliko KM više. Znate ono „turska robaaaa, 100 % pamuk, nikad povoljnije“, kao oni ljudi što viču vijesti, oni koje možete vidjeti u historijskim dokumentarcima i serijama. (Tursko tu ima posebnu sentimentalnu vrijednost, ne zezajte se s tim) A ono na svakoj etiketi „Made in China“. Od igle do lokomotive.
Pitam prijateljice, s kojom sam sjedila iza pulta, je li joj uvijek ovakva gužva, kaže da. Nekim danima još i veća. Uglavnom su to stalni klijenti. Nasmijem se. Čuj klijenti, kao da sam došla u odvjetnički ured, a ne u kladionicu punu onih koji su izgubili svaku nadu u normalan život. Punu onih koji imaju minimalnu penziju, od koje pola daju na režije, drugo pola na tablete i hranu. Onu hranu koju država oporezuje kako stigne, jer njih nije ni briga kako se oporezuje. Oni psuju samo na povećanje cijena duhana i porez na iste. „Majku im, u 2020-toj niko neće imati za cigare“, – znam da čujem, moram priznati i često. Dođe mi da podviknem, „halo ljudi, a ulje, šećer, brašno – jedete li vi uopće, ili pare za hranu dajete obližnjoj kladionici u nadi da ćete kupiti prave cigarete, ne duhan petkom s pijace!?“ Kako god vam ovo zvučalo okrutno zbilja je tako.
Kladionicu punu onih koje kući čeka žena s djecom, razmišljajući kako će kupiti jaknu djetetu, jer dolazi zima, stara mu je baš stara, ali kako raspodjeliti novac kad jedva „krpe kraj s krajem“, a eto i ta minimalna plata od 400 KM kasni. Ili su im je ovaj mjesec dali u tri dijela.
Kladionicu punu one djece koje su roditelji jutros poslali u školu, u nadi da nešto nauče i sutra dan budu ljudi koji će pošteno živjeti od svog rada. Dali su im 2 KM, možda i zadnjih 5, za sendvič, ali oni će radije ući u kladionicu, jer ona im daje mogućnost da uduplaju svoje novce. A i baš tri različite su odmah tu do škole. Znaju oni, uduplali su nekoliko puta, pa su se onda skupili u obližnji park na cugu. Kome je škola u ovoj državi šta dobro dala. „Pa eto, vidi tebe“, znam da čujem često. „A eno, i onaj Dino je već pet godina na birou, eno ga radi u kafiću, odmah tu do…“ „A Ajla, ona je već davno napustila zemlju, nije mogla naći posao. Kaže joj mama da je predala na svako mjesto koje je tražilo radnike, ali ništa. Zadnji put su joj rekli da je prekvalifikovana. Eno je sad u Austriji, brat joj je isto u Njemačoj negdje.“
Ma najezim se na sve to, jebem mu! Boli me. Plače mi se, dok u pozadini čujem radost zbog povratka struje, graju dok se provjeravaju listići, koje nisu mogli pratiti i ono „meni ćeš dva slučajna, naranču, ljubičicu i 3, 18, 28…“ I onda ponovo isto, tri minute grobne tišine, ponekad popraćene psovkama na kraju, „majku mu, ne da pa eto.“ (Ublažena verzija) Ali ne odustaju. Uzimaju šest novih, naplatili su 3 KM s jednog od prošlih. Drugi put će dobiti 15, ali ostavit će sve tu, ne brinite. A i potrošili su već mnogo više. Ima ona tu čar da privuče one koji su izgubili svaku drugu nadu. I tako u krug, odustat će kad im ostane još koja marka sitna, onda doći ženi kući nervozni, psovati sve redom zašto su i danas „posni“ krompiri. Mogla je bar supu napraviti s njima. Davi se. Suho mu je. Samo se izležava i ništa ne radi, kao da čeka njega samo da mu zvonca. A on se jadnik lomi u kanalu kopajući. Pogledaj mu samo ruke.
A kladionica… Stvorio je skup izvrsnih matematičara koji su cijeli svoj život proveli na proračunima kako će im uzeti novce. A država, moja i svaka siromašna, leglo za njih. Što niži standard to više kladionica. Što manje nade to one niču kao one nejestive gljive po šumskom putu, tik poslije kiše. Pridodajte tome kafiće i banke i vidjet ćete naše države. Pojela nas tranzicija. Privatizacija. Pojela nas pohlepa naših interesnih grupa, dok su nam ponavljali sa ekrana kako mi učestvujemo u izgradnji svoje države birajući ih. „Za državu, za čovjeka“, – šarene se plakati sa svih strana. Nisu naučili da je reklama samo lijepo upakirana laž i da ne postoji čudotvorni sapun protiv tvrdokornih mrlja. Ali svaki put pomisao da bi ovaj novi mogao biti taj. A mrlje ostaju, dok boja nestaje. Mrlje na srcu, s blijedim licima. Tumori, infarkti i kladionica. Ona je zamjenila vjerske hramove, pa se sad molimo u njoj za nadu, za bolje sutra, za…
Gledam tu gomilu, koja ćutke, ili s dugim uzadahom, baca svoj bolni, izmučeni, pogled ka ekranu, pa na papir ispred sebe. Mole i traže, no uvijek fali taj jedan broj. Uvijek…! A čekaju ga još sa 5ooo.
Ramiza Tibo
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!