Karmičke veze

Je li vam se ikad desilo da na koži prepoznate tragove prošlih univerzuma? Da kad udahnete prepoznate miris svijeta kojem ste bliski a nepoznat je? Da je nešto vaše ostalo negdje a nemate pojma što? Da li vam se desilo da prepoznate nečiji pogled ili dodir kao rodjeni , kao dio sopstva, kao utrobu, kao prst ili ruku? 

Znate da je vaše , a ne znate kako i kojim pravom. Medjutim, to vam se otima, krade, ne da vam mira ni spokoja. Nećete da pustite, a nemate čime da držite. Neće da ostane a neće da ode. Hoće da vas samelje, zgazi uništi vam bit. Ali pristajete. Na sve pristajete, jer u tome u čemu ste nema nazad. Nema vraćanja, ni kajanja ni razuma. Ničega nema. Samo još ludila, još bola, još trganja po rubovima jos besmisla. 

Jeste li nekad mislili da je to ljubav? 

Ja jesam. Vjerovala sam a nisam znala zašto me ludila vrte oko ponora besmisla i zašto hoću još. Sretneš ga i priznaš da je tvoj. Nikad ga prije nisam srela, nekoga poput njega sigurno nikad ne bih mogla da volim. Ali postoje skriveni djelovi našeg postojanja koje ne volimo i ne priznajemo da su loši. Oni su izopačeni , pogubljeni stravljeni. Ali naši su. Mi o tome ne odlučujemo. Iz tog dijela izadje neko koga si voljela nekad. Nekad davno, ne u ovom životu. Neko kome si ostala nešto dužna , koga si ranila ili ubila. Neko čiji su obrisi zavezani za tvoje po rodjenju i sudjeno je da se ukrste u svim narednim životima. 

Duše tumaraju svijetom i povezuju se. Naplaćuju dugove, istjeruju pravdu čekaju.

Karma. Karmičke veze. To je ono što me zanimalo oduvijek, ali mi je do skoro bilo tabu. Onda sam se otvorila za sve mogućnosti i priznala sebi da se nekad desi previše emocija da ne mogu biti samo iz ovog života. Mora da sam ga znala ranije. Mora da mi je bio neko bitan. Neko koga su mi oteli pa vraćam dug. Srodne duše su jedno. One nas oplemene i probude najljepše u nama. Karmičke su drugo. One nas razore , spale do temelja, izlude do besmisla. Prodju. Sve prolazi. 

Neki baner

Osjećala sam se oslobodjenom. Plakala sam čisto kao nikad prije u životu. Znala sam da sam otplatila grijehove iz prošlosti. Ko zna šta sam bila. Ko zna koliko sam i koga povrijedila. Ko zna, još kroz koliko vjekova spajaću se sa njim. Ali ću ga preživjeti svaki put. Sad znam. Razumijevanjem smisla postaćemo smisao. Zato volimo one koje ne bi smjeli. Ne volimo ih jer nemamo mozga nego jer se ne pitamo. Možemo samo da razumijemo i da bježimo odatle. Kad izduši kad splasne kad prodje. Prije toga neće nas pustiti. 

Ležala sam pored njega i gorela mi je utroba. Grčio mi se svaki nerv. Mislila sam da to tako treba da je to sreća. Plakala sam gorčinom pelina. Mislila sam da suze svakako bole. Bio je mračan , zao a meni je bio sve za što sam se mogla uhvatiti. Razum ne vlada. Nikad i neće. Voljela sam kao obezglavljena sve više kako mi je bivalo gore. Grčevito sam stiskala ruke oko ivice čak i kad su postale krvave i obamrle. Davala sam sve što imam za još jedan vrisak iz dubina. Jecalo mi je tijelo, boljeli su me bubrezi. Sebi sam uzimala vazduh da bi disala u njemu. Dugo mi nije bilo jasno zašto tonem i ne bunim se. Zašto se davim a ne dižem ruke. Zašto se raspadam a neću da se pokupim. A on ne pušta. On ode , pa dodje ali ne ostavlja. Nikad ne znaš odakle će da bane , odakle može da uzavre krv. Ti si uvijek spremna. Ti samo čekaš i daješ se. Čak i kad je tu uništava sve što je od tebe ostalo. Po živim otvorenim ranama gazi užarenim olovom. Hoćeš još, uvijek hoćeš još. Ne postoji ni Bog, ni kazna ni skrivena želja. I onda umreš. Tijelo se ne pita, nema više što da se otkine sa tebe. Udovi su popadali putem, oči otupjele, srce očeličilo. Nema više ničega. Tišina. Jeziva, strašna obezglavljujuća.

Nema više tebe, nema njega, ničega nema. Sjetiš se da si živ. Tad život uredi da živiš. Godinama kasnije naravno da sam ga sretala. Po zadimljenim kafanama koje su uvijek asocirale na čemer. Nije mi značio nisam mislila na njega. Medjutim , svaki put kad ga sretnem tijelo doživi elektrošok. Znate zašto se to dešava? Jer tijelo pamti dogadjaje i reaguje po programu. Jer koža osjeća blizinu nečega što je spržilo i prestravi se po automatizmu. Nema tu više vaših emocija. Nema više one mene. Zakopaš se. Rodiš se. I sve je sad ok. Sem nervi koji su ostali. 

Da bi mogli naučiti da živimo, moramo naučiti da umremo. Karmičke veze će vas tome naučiti težim putem , ako sami niste u stanju. Ili ako ste previše znatiželjni kao ja , pa ispitujete granice umiranja. Da bi bili spremni da živimo moramo svaki dan biti spremni da umremo. Tek tada će vam se dešavati nezamislive stvari. Ono što vam pripada i zašto ste došli. Dolazimo da budemo srećni. Ako se ne usudimo da se otgnemo nikad nećemo biti. 

Jo.

Neki baner