Muškarac koji te odbio nije princ na bijelom konju. Ali, nije ni konj

‘Iz veze u vezu. Iz ponora u ponor’. – tako je nedavno svoj život opisala jedna moja draga prijateljica. Posve razočarana u ljubav, podjednako kao i u muškarce, rekla je da se više ničem ne nada i da joj je zadnja stvar na pameti izaći s nekim i prolaziti cijelu tu dramu još jednom, pa se onda slavodobitno ponovno razočarati.

Slušala sam je i nisam ništa rekla, jer sam se dugo i sama tako osjećala… kao da putujem vlakom smrti po turbulentnim tračnicama ljubavnih odnosa u kojima se uvijek trudim, samo da bih na kraju zagrlila jedno veliko ništa.

Sve do trenutka, dok nisam negdje u sebi pronašla odgovor da je u redu poslati sve dovraga i truditi se za promjenu oko sebe.

Uvijek sam zapravo oko sebe imala masu udvarača, nazovimo ih tako. I nikad se nisam mogla samo tako zaljubiti. Kod mene bi se morao desiti neki klik zbog kojeg bi mi baš taj muškarac u tom trenutku bio poseban.

I nisam se mnogo puta zaljubila. Shvaćam da sam istinski zaljubljena bila možda dva, tri puta i trebalo mi je dugo da te muškarce zaboravim, barem u tom kontekstu.

Neki baner

S druge strane, mnogo puta mi se desio taj vražji paradoks u kojem bih, kad mi nijedan tip ne bi bio ni na kraj pameti, odjednom imala strašno puno uleta. Bivši, prijatelji, poznanici, bivši školski kolege ili suradnici s nekog davno zaboravljenog posla, pratitelji s društvenih mreža ili potpuni neznanci, pa čak i oni koje do nedavno nisam zanimala ni pod razno… odjednom bi ih bilo posvuda i svi bi željeli nešto. Željeli bi vezu.

Samo da je “biti u vezi”

Mnogim je ženama, baš kao i mojoj prijateljici taj faktor “biti u vezi” vidim vrlo kritičan jer svi njihovi odnosi dođu do neke točke i onda se razvodne.

“On je samo još jedan u nizu koji se ne želi vezati. Ne kužim što radim krivo?” – rekla je a ja sam u glavi od vrtjela film nekoliko mjeseci unazad kad sam se i sama našla u nekoj čudnoj situaciji. No, za razliku od nje, pomirila sam se s tim i nastavila sa životom.

U fokus sam stavila svoju sreću i snove, svoje knjige i planove za ovu godinu.

Negdje putem prestala sam uopće razmišljati o tome je li moglo biti drugačije, jer sam posve svjesna da nije, barem nije bilo u tom životnom trenutku. Bilo je baš onako kako je trebalo biti i pojma zapravo blagog nemam zašto je to vjerojatno bilo najbolje za mene.

Mislim da je problem mnogih žena što se uhvate za ideju nekog odnosa i zaglave u vakuumu vlastitih iluzija, pa ih se grčevito drže čak i kad ih muškarac odbije. Ili je jednostavno neodlučan. I što više inzistiraju, to više gube vrijednost u njegovim očima, umjesto da se zapitaju najvažniju moguću stvar – Što je najbolje za MENE?

Što me čini sretnom?

U spornom trenutku ja sam umjesto na glupost zvanu “kako da mu se svidim” i “što bi on htio”, fokus stavila na – što želim? Što me čini sretnom? Što želim ostvariti? Gdje se vidim za godinu, pet i deset? Kakvu vezu želim, s kakvom osobom? U čemu sam spremna raditi na sebi?

Za naš odnos napravila sam najbolje moguće, odlučila sam svu svoju ljubav dati sebi.

On je nekako postao dragi prijatelj, stavila sam ga na mjesto koje je sam odabrao. U sebi mu zahvalila na proživljenom iskustvu i svu pažnju usmjerila na sebe.

Nisam išla za idejom veze, za fiksacijama i iluzijama pa je naš odnos doživio prelijepu transformaciju. Odnosu sam s leđa skinula teret odnosa. Oboje smo prodisali. I on je dobio priliku uvidjeti da uz sebe ima prekrasnu osobu, ženu koja mu je u svemu bila uvijek podrška, koja ga je nasmijavala, zezala i s kojom ima mnogo toga zajedničkog i duboku povezanost. Dobio je priliku vidjeti – mene.

Ne moje fiksacije. Ne svoje strahove. Ne težinu i očekivanja.

I ja sam dobila priliku vidjeti njega – ne svoju ideju njega.

“Kako ti uopće nakon svega može biti drag?” – rekla mi je kad smo se dotakle tog dijela priče.

Shvatila sam kroz njene riječi da je to najgore što zapravo radimo same sebi. Prvo jurimo odnos, tj. muškarca koji to vješto izbjegava, onda ljutito prekidamo kontakt i brojimo mu sve što ga ide, iako zapravo žarko želimo biti s njim, onda mu nadugačko i naširoko zamjeramo godinama i svakog novog tipa uspoređujemo s tim “okorjelim, nepopravljivim kretenima” i sabotiramo nove odnose.

Zahvali se na “košarici” i idi

Imala sam i sama takvu fazu, ali negdje putem sam valjda sazrela i shvatila da ti osoba koja te odbije ne radi ništa loše, već posve suprotno, čini ti uslugu. Ma koliko to možda zvučalo grubo i ma koliko me možda neke od vas mrzile dok ovo čitate. Ali to je zaista tako, netko te odbije jer vidi da ti nema što ponuditi, da zaslužuješ nešto drugo.

I ako u tom trenutku uzmeš pauzu i posvetiš se sebi, a njemu zahvališ i okreneš novi list, vidjet ćeš kako se dešava transformacija u tebi.

Neki baner

Shvaćam da u trenutku kad se razočarate, kad doživite situaciju u kojoj osoba prema kojoj osjećate nešto prelijepo i s kojom želite sve podijeliti to ne uzvraća, nešto u vama pukne. Ali to što je puklo drage moje, nije srce, to je iluzija.

I da povrijeđene ste. I da svijet je u tom trenutku siv. I da voljele bi mijenjati nešto, bilo što, uhvatiti se za neku slamku spasa, ali jedino što trebate učiniti je nastaviti živjeti svoj život. Bez spletki, manipulacija, glupavih “tehnika zavođenja”, osveta i hejta.

Zbog koga gubiš svoj identitet? Zbog tipa koji te neće?

No mnoge žene pokušavaju postati netko drugi, neka svoja fiks ideja žene za koju misle da bi njemu bila savršena, i tu ponovno gube sebe i ponovno gube vrijednost u njegovim očima. A on? Pa on je zapravo nebitan!

On je netko tko je imao priliku biti uz vas i odabrao je da to ne želi. U tom trenutku pao je s tog pijedestala.

Jedino što u tom trenutku i svakom trenutku svog života trebate je biti tko jeste.

Budi osoba koja jesi. Ne ona koja se prilagođava, ne ona koja moli za pažnju, za ljubav, za njegovo vrijeme i emociju.

I znam, lako je to reći, teže učiniti reći ćete. Ali nije to zapravo toliko teško jer nitko od nas ne gubi ništa. Što možeš izgubiti ako ništa nemaš? Ako taj odnos postoji samo u tvojoj glavi?

Sebe, svoje vrijeme i svoje dostojanstvo.

U eri modernih ljubavi, u eri kada je ljubav izgubila na vrijednosti, kad toliki ljudi jednostavno žive od danas do sutra, uzimaju što im je ponuđeno i samo nastavljaju dalje, ne gubiš ništa ako izađeš iz tog vlaka u kojem ionako ne želiš biti.

Pritisak okoline

Znam, pritisak okoline je jak i nemilosrdan.

“Udaj se. Rodi dijete.” – parole su koje su nezaobilazne. Ali tko ih izgovara? Horda nesigurnih, isfrustriranih i kronično nezadovoljnih ljudi kojima je lakše biti tebi za petama no pozabaviti se smećem ispred svoga praga. U mojim očima su takvi davno izgubili vrijednost. Što me briga što o meni i mom životu misli netko tko mi nema ništa lijepo za reći? Netko kome ni ja ni moji osjećaji nismo bitni? Zašto bi me diralo mišljenje takve osobe?

Muškarac koji te odbio,     white horse on green grass
Photo by Helena Lopes on Pexels.com

“Zašto tebe onda dira?” – pitala sam svoju prijateljicu.

Shvatila je da robuje ideji odnosa jer pokušava dosegnuti taj neki stereotip lijepog, situiranog života u paru i svih onih bajki koje uz njega idu. Ali ne postoje idealni odnosi, baš kao što ne postoje definicije po kojima bi itko od nas trebao živjeti i voljeti.

Osobno smatram da je bolje biti kvalitetno sam no loše uparen, samo kako te tamo neka baba iz sela ne bi tračala.

Stereotip sretnog života u dvoje

Shvatila je da je pokušavala izgraditi veze s muškarcima za koje, kad bolje razmisli nije sigurna bi li dugoročno bili dobri partneri, dobri roditelji potencijalnoj zajedničkoj djeci. Shvatila je da je sabotirala vlastitu sreću pokušajima da bude tko nije. A nije ta patnica koja želi uhvatiti tamo nekog tipa kako ju je on nazvao.

Nijedna od nas to nije. Svaka je od nas unikat, baš poput dijamanta, samo ponekad zaboravimo koliko vrijedimo. Ponekad pod silinom životnih tereta pokušavamo linijom manjeg otpora.

Ali u nekom trenutku naučimo. U nekom trenutku shvatimo da je naša sreća u našim rukama i da imamo samo jedan život. I da taj život ne želimo provesti u lošim vezama i pokušajima ljubavi. Baš kao što sam i sama naučila. U trenutku kad sam istinski prigrlila i odabrala sebe.

Ljudi kažu da sam luda kad kažem – sve ili ništa. Ili ljubav ili neću.

Ali više no ikad vrijedi, za mene, za tebe, za bilo koju od nas.

Odnosi koji se nisu razvili nisu bili “velika ljubav”, već pokušaji ljubavi, pokušaji s tvoje strane, a za ljubav je uvijek i zauvijek, potrebno dvoje.

Neki baner