Nebo čuje naše molitve…

Nisam još bila sigurna jesam li trudna ili ne, tek mi je pregnancy test iz apoteke to pokazao, tad još nisam otišla ginekologinji po definitivnu potvrdu.

A onda mi je stigao poziv od seke i najbolje prijateljice da idemo u Međugorje.

Penjale smo se na Brdo ukazanja. Kad smo se popele, uputila sam molitvu Gospi: “Kraljice mira, kraljice svih anđela, molim Te da jesam trudna. Molim Te da bude djevojčica, plavokosa i plavooka. Molim Te da ima taman ten, da bude vitka i visoka, i glazbeno nadarena na oca. Molim Te, neka bude zdrava, pametna, vesela, otkačena, osjećajna. Hvala Ti od srca!

Po povratku iz Međugorja u Osijek ginekologinja mi je potvrdila da sam trudna. Ultrazvuk je pokazao da nosim djevojčicu. Mojoj sreći nije bilo kraja.

Doduše, kad se Ena-Lora rodila (na blagdan Presvetog Srca Isusovog, 2006.) (a ja sam rođena na Veliku Gospu, 1972.), bila je crnka. Bijelog tena. No, crna kosica joj je ubrzo otpala, te joj je narasla plava kosa, kakvu i danas ima, a već pri prvim bebinim izlascima na sunce postalo je očito da će biti tamnog tena. Danas je dovoljno da dan-dva ode na bazene i već izgleda kao da je provela 2-3 ljetna mjeseca na moru.

Dakle, Gospo moja, protektoreso moja, beskrajno Ti hvala na mojoj najvećoj sreći , na Tvom najveličanstvenijem daru meni, najsvetijem i najdragocjenijem, na mojoj djevojčici. Točno onakvoj kakvu sam željela i od Tebe ponizno u najdubljoj vjeri i unaprijed zahvalno zatražila, zamolila Te punim i vjerujućim srcem. Nebesa, hvala!

Neki baner

Naravno, nije to ni jedina ni prva moja od Neba uslišena molitva – ali je meni najdraža, ljubav mamina jedina, moja kćerkica jedinica, moja “mini-me”, moj predragi “produžetak”, zato sam baš s njom počela ovu priču o od Neba ispunjenim željama.

Željela sam svojedobno upisati baš određenu srednju školu, za inokorespondenta, predala papire samo u nju, i uspješno “upala”. I s vrlo dobrim uspjehom završila sve 4 godine te maturirala također s vrlo dobrim. Nebo, hvala, hvala!!

Htjela sam na baš taj fakultet, tada Pedagoški sada Filozofski, za profesoricu engleskog i njemačkog jezika i književnosti, predala papire samo tamo, pisala prijemni ispit, položila ga, i za razliku od više desetaka odbijenih aplikanata, uspjela, bila primljena. I završila ga, godinama kasnije (diplomirala na temi iz engleske književnosti), mada prekinuta ratom, u kojem srećom nisam izgubila nikog svog. Nebo, hvala, hvala, hvala!!!

Poželjela sam odmah nakon završenog faksa naći stalan posao, s punim radnim vremenom, i “od prve” sam ga dobila, ostala na njemu 15 godina (Nebo, hvala, hvala!!), a onda se preškolovala za asistenticu/pomoćnicu u nastavi učenicima s teškoćama.

Do tada su asistenti bili jedino studenti, a ja sam još u ljeto zamolila Nebo da se to promijeni, da i mi “veliki” možemo biti asistenti, i uistinu, u jesen se dogodio projekt osječkog poglavarstva i EU i u listopadu sam postala asistentica. Par stotina kandidata je odbijeno, ja sam primljena. Nebesa, još jednom veliko hvala!

Prve godine bila sam asistentica dječaku u 7. razredu osnovne škole (Nebo, hvala na privilegiji da pomažem jednoj predivnoj zahvalnoj dušici!), drugu sam godinu zamolila Nebo da postanem asistentica djevojčici iz nižih razreda osnovne škole, i zaista, postadoh pomoćnica predivnoj, poslušnoj i vrijednoj djevojčici iz 4. razreda osnovne škole! Nebo, upućujem ti još jedno hvala u nizu!

Treću godinu poželjela sam biti “dupla” pomoćnica, i to se također ispunilo, postala sam asistentica dječaku i djevojčici s posebnim potrebama. Hvala! No, ovoga puta nije išlo glatko. Dogodilo se mnoštvo problema na terenu, i bila sam prisiljena dati otkaz. Još uvijek nisam našla stalni posao, po prvi puta u životu mjesecima sam nezaposlena. A nemam pravo ni na kakvu novčanu naknadu, niti lipe. No, i ovoga puta kažem: Nebo, hvala! Netko takve situacije zove problemima, netko izazovima. Netko u tom vidi muku, netko šansu.

Ja ipak zahvaljujem Nebu – jer znam da Nebo zna bolje nego ja, što mi je u danim momentima najpotrebnije. Očito sam trebala odmor nakon 17 godina radnog staža, vrlo turbulentnog i zahtjevnog zadnjih par godina. A evidentno sam trebala i ove instrukcije (engleski, njemački, matematika), zamjene bolesnih profesora engleskog i njemačkog jezika (u osnovnoj i dvije srednje škole), brojne uzalud poslane molbe za posao, te jedan bolni neuspjeli pokušaj trajnijeg zaposlenja na moru ovo ljeto. Što nas ne ubije, ojača nas, zar ne?

Sve ovo nabrojano donijelo mi je u konačnici mnogobrojne nove spoznaje, znanja (rad s e-dnevnikom, npr.), vještine, i, neočekivano, porast samopouzdanja. Nevjerice i čuđenja zbog neuspjeha (zbog kojih apsolutno nisam ja kriva) bili su samo kratkotrajni, a ubrzo su ustupili mjesto svijesti o vlastitoj (sve većoj, jer sve iskusnija sam) vrijednosti i nepristajanju na radne uvjete nedostojne čovjeka. Zato, i ovaj put definitivno – Nebo, hvala! Jer, sada sam uistinu jača no prije. I spremna za posao bolji nego ikoji do sada.

A na još nečemu Nebu unaprijed zahvaljujem – život me dosad naučio da Nebo uvijek zna savršen tajming kada nam nešto (ovaj put meni konkretno posao) treba doći u život. Zato, strpljena, spašena, opet (i to bolje nego ikada prije) zaposlena. To je sasvim izvjesno, moja vjera mi govori to. Hvala, vjero!

Još jedan plus ove nezaposlenosti i imanja vremena – “upala” sam u Amazonke te stigla pisati za njih pjesme i tekstove. Nebo, hvala, APortal, hvala!! Mada, i kad se zaposlim, uvijek će se za portal naći vremena, dapače; pisanje je moj golemi užitak i niti jednog trena, ni u tuzi ni u bolesti ni u užurbanosti nisam zapostavila pisanje (niti za portal niti za moju dušu), niti ću ikada. Nebo, hvala zbog APortala, hvala za inspiraciju za ovaj tekst, hvala za svu bezgraničnu pomoć tijekom mog života!!!

A sebi i vama, dragi čitaoci, ponavljam – nikad ne gubimo vjeru, vjerujmo u ispravnost božanskog tajminga, strpimo se, sve će nam doći u za nas najbolje vrijeme, kad se svi faktori i sve okolnosti poslože. Bit će nam dano jedino po vjeri našoj. Puno uspjeha i sreće nam želim! Nebo, hvala!

Lidija Matorić

Neki baner