Imam bujnu maštu. To što ja mogu izmaštati, to nije normalno. Nažalost, ponekada, kada se nečega bojim, kada me nešto straši, moguće da u mojoj glavi to bude još deset puta gore nego što bi moglo biti. Tako je i kada me nešto veseli. Ono što je dobro meni, u glavi bude još i bolje.
Izvježbala sam se da više vidim vrline nego mane. Napravila sam to i sa sobom. Pokušavam se vidjeti u što boljem svjetlu. Maknuti sve one negativne programe u glavi. Na najdepresivniji dan u godini, bila sam vesela. I sutradan sam bila vesela. Snijeg je ponovo padao, razmišljala sam o tome kako moram po sanjke i kako se moram bolje obući da se ne prehladim.
Sjetila sam se kako moram napraviti novi tekst i glava mi je bila puna ideja. Sjela sam za laptop i malo gledala vijesti. I onda se desilo to.
Srce mi je puklo.
‘Tata, ja sam gladan.’, glasio je naslov.
Meni nema strašnije rečenice od toga. Ustvari rečenica ‘Mama, ja sam gladan.’ mi može biti jednako strašna, ako ne i gora. Ima nekoliko stvari na koje sam posebno osjetljiva. Od tih nekoliko stvari, prva je neimaština.
Moja obitelj, dok smo bili mali, bila je strašno siromašna. Rečenicu ‘gladna sam’ osjećam na jedan neopisivo emotivan, čak i traumatičan način. Mnogi se čude zašto sam tako osjetljiva na svoju obitelj, zašto se ponašam toliko zaštitnički prema mlađoj braći i sestrama. Zato što smo svašta prošli u životu. Onaj tko se neobično zaštitnički ponaša ima razlog za to. Za sve uvijek postoji razlog.
Neću nikada zaboraviti kada sam imala jedanaest godina i imala sam od nekud zbirku stripova Alana Forda. Uzela sam tu zbirku, otišla na plac, prodala ju, kupila namirnice i donijela doma. S jedanaest godina. Osim što smo bili siromašni, kao da to nije dovoljno samo po sebi, u školi su nas abnormalno maltretirali zbog toga. Vrijeđali su nas na svakodnevnoj bazi zato što se vidjelo da nemamo novaca.
Kako to da volim čitati? Tada mi je to bio bijeg od stvarnosti koji se ubrzo pretvorio u ljubav.
I dok mi danas živimo drugačije živote, na čemu sam iz dana u dan zahvalna, jer ja pamtim svoju prošlost da bih bila zahvalna na ovome što imam danas, naiđem na ovakve članke ili vidim svojim očima u gradu i svaki put, ali baš svaki put, srce mi pukne.
I sve bih im dala. Meni je jasno da ja ustvari ništa ne posjedujem. Jasno mi je da ono što imam, sutra mogu izgubiti, kao i to da ono što danas nemam, sutra mogu dobiti, no, osjećaje mi nitko ne može oduzeti.
Danas razmišljam o sanjkanju, razmišljam o tome kako se moram toplije obući i onda vidim kako je nekome također hladno i nema ništa toplije da stavi na sebe. Ne razmišlja o sanjkanju, ne veseli se snijegu, njemu je to trauma.
Kao i mojoj majci prije toliko godina.
Razmišljam o tom ocu koji se jutros ustao i kako ga je preplavio strah. Opet nema što dati djeci za pojesti. Vani je hladno, a on je još uza sve to invalid. Uzima štaku, mlađe dijete od četiri godine, dok je ono starije od osam u školi i odlazi tražiti boce. Kupuje pecivo i ulazi u tramvaj. Dijete se probudi i kaže mu ‘Tata, ja sam gladan.’ On mu priča o pecivu i tješi ga. Obećaje mu da će se pobrinuti za njega. Skupit će on drugi put i više boca. I hvala, hvala, hvala što postoje anđeli. Hvala što nisu samo nama oku nevidljivi, već ima i onih koji su prikriveni u ljudima.
Žena sluša sve to i reagira. Stavi priču na internet. I ljudi, prikriveni anđeli, od svuda kreću u akciju. I mi smo imali svoje anđele. I zato danas ne možeš proći kraj mene i misliti kako te nitko ne vidi. Ja te vidim. Ako nemaš, skinuti ću svoje čizme i radije ću hodati bosa do doma nego da ti nemaš.
Ne mogu podnijeti kada vidim da netko nema.
Razmišljam o tome ocu. Kako nije ni sanjao da će mu se sreća ovako nasmiješiti. Tko bi rekao na početku ovakvog dana da će ovako završiti? Njemu kao da su se snovi ostvarili. Ne mogu prestati razmišljati o tom ocu i svim očevima i majkama koji nemaju što dati djeci za pojesti. Kojima svi novci odlaze na režije i kredite . Na poreze i djeci za školovanje. Školuju djecu koja kasnije rade da bi svojima davali novce jer su mirovine male.
Sve to ide u krug. I stalno u krug. Začarani je to krug.
Oprostite ako sam vas rastužila. Ne mogu drugačije pisati, samo o tome razmišljam.
Budite i vi nečija svijeća, budite nečiji anđeo. Pomozite osvijetliti ovaj svijet. Nemojte teško progutati i okrenuti glavu kada vidite da netko nema.
Za početak, ako vidite da je netko tužan, nasmiješite se. Možda ste baš vi prvi koji ste mu se nasmiješili nakon dugo vremena. Ne možete znati.
Ne okrečite glavu kada vidite gladno dijete. Vi ne znate njegovu priču. Ne govorite ružno o tome da su neodgojeni i ne pitajte se gdje su mu roditelji. Djeca to osjete. Djecu to boli. I mene je boljelo. A ljudi pojma nisu imali o mojim roditeljima. Da su znali, srce bi ih boljelo, kao što je mene boljelo. Budite od danas svijeća. Kada počnete biti svijeća, u vrlo kratkom roku više nećete biti samo svijeća.
Bit ćete moćno Sunce koje će žariti i liječiti.
Zablude će nestati. I jedna moja zabluda je danas nestala.
Priča je prvo objavljena na Facebooku.
Maja Pernar
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
