Ponekad samo želiš svoju šalicu kave i jedan, mali, dragocjeni trenutak mira i tišine. Jer se umoriš. Od ljudi, od njihovih zahtjeva, od njihove buke i svih onih stvari koje bi mogle biti tako lijepe i jednostavne, da ih ljudi ne kompliciraju.
A jako su vješti u tome. Kompliciraju s prevelikim analizama, kombinacijama i prelijevanjem iz šupljeg u prazno. Kompliciraju jer ne žele stati i saslušati, jer im ego ne da razgovarati, jer misle da sve najbolje znaju, jer se previše boje promjene, jer nisu navikli da se svijet i drugi ljudi mijenjaju i da je to zapravo dobra stvar, jer na što bismo ličili i kako bismo živjeli da se nikad s mjesta ne mičemo?
Preveliki, nerealni zahtjevi i puste analize crpe i zadnji atom snage iz osobe koja je imala i volju i namjeru nekome pomoći ili nešto riješiti.
Tako su iscrpile i mene. I došla sam do točke kada ljude samo puštam da rade sami sebi kaos koliko god ih je volja i više se ne pokušavam uplitati u čudnovate priče i nuditi naočigled jasna rješenja. Jer svjesna sam da mnogi meni dragi ljudi imaju potrebu komplicirati, izmišljati probleme za svako rješenje i jednostavno živjeti u svom malom paklu misli.
Negativa je nešto što su naučili a navike se teško mijenjaju.
I ja sam imala tu naviku da vrtim uvijek iste, crne filmove, da me strah promjene, da se bojim i sebe i ljudi i života, ali onda sam u nekom trenutku shvatila da se život i dalje događa, živjela ga ja ili samo promatrala.
I odlučila sam da ne želim potratiti svoje vrijeme i da ne želim promatrati život kako prolazi, već ga želim živjeti.
Naravno da se to nije dogodilo preko noći i da nisam iz te neke tmurne kolotečine, preko noći postala radosni cvjetić, ali mi je kroz određeno dulje vrijeme, prirodno urođena znatiželja i veselje pomoglo da se otrgnem iz naučenih, sivih obrazaca misli.
Sad jako rijetko reagiram na prvu. Jako teško me nešto toliko uzruja da bi me posve izbezumilo. Jako rijetko ljudi uspiju na mene utjecati do te mjere da se u trenu razljutim ili paničarim. Naučila sam da ni panika ni strah nisu saveznici i da je dobro ostati mirne glave i realno promotriti situaciju.
To ne znači da nemam više strahova. Ne znači da me ništa ne smeta i da živim s ružičastim naočalama na nosu. To samo znači da nije za sve potrebna ni moja reakcija ni moja prisutnost. I da će neki ljudi ionako napraviti što god da su već naumili, reagirala ja i uzrujavala se oko toga ili ne.
Život je mnogo ljepši i mnogo jednostavniji kad prihvatiš stvari koje su se dogodile i kad shvatiš da te one ne definiraju. I da je možda sada u ovom trenutku nešto neugodno, ali već sutradan može biti posve drugačije.
Rješenja pronalazimo kada smo mirni i sabrani.
I kad mirne glave možemo sagledati neku situaciju pa procijeniti je li nešto što se čini kao okej, instant solucija, zapravo dugoročno za nas dobro.
Ljudi u panici posuđuju novac, dižu nepovoljne kredite, imaju histerične napade, vide i ono čega nema. Napadaju partnere jer su ljubomorni, nervozni i svadljivi… i čine dugoročno sebi loše.
Neke stvari ne možeš mijenjati u trenutku i to je odlično. Neke stvari možeš samo prihvatiti i mirno promatrati kako se situacija raspetljava.
Svi smo svjesni situacije koja je u proteklih 6 mjeseci promijenila svijet i naš način života, ali od pretjerane panike nismo imali ništa, osim zbilja loših i ishitrenih postupaka koji su nam donijeli ekonomsku krizu. Štitio se ljudski život s jedne, da bi se ugrozio taj isti ljudski život s druge strane. Ljudi ne umiru samo od virusa, umiru polako od strahova, neimaštine, depresije… jer sve su to stanja koja dovode do ruba.
Smatram da trebamo i dalje biti odgovorni. Trebamo čuvati i sebe i svoje bližnje, a uzročno posljedično i društvo, ali da smo mogli neke stvari drugačije, da su se mogli osim epidemiologa slušati i gospodarski stručnjaci – da jesu. Bi li bilo bolje? Vjerujem da bi.
Sad i dalje imamo virus, a imamo i krah ekonomije.
Panika nas nigdje nije dovela. A to je samo jedan primjer kojeg smo svjedoci svi. Mali je milijun drugih primjera u našoj svakodnevici s kojima se svi mi susrećemo u nekom obliku.
Prekidi veza, rastave, bolesti, poslovi, stresovi, svatko ima neku svoju muku i neki svoj izazov. A ako i nema, onda ih izmisli, jer mnogo ljudi jednostavno ne zna funkcionirati ako oko sebe nema kaos.
Oni biraju kaos jer im je poznat, jer su navikli na njega, jer kaotični odnosi i situacije hrane programe koje vrte u svojim glavama i bez kojih smatraju da ne bi bili više osobe koje jesu. Biraju patnju, agoniju, koprcanje u strahovima jer smatraju da tako treba biti, da im je takva karma… jer se boje reakcije okoline, osuda, upiranja prstom u njih.
Misle da nekome čine uslugu što ostaju u toj patnji.
Misle da će im djeca biti zahvalna ako ostanu zbog njih u braku s osobom koju više ne vole i s kojom se ne slažu. Misle da će izgubiti siguran posao ako zatraže povišicu ili se zauzmu za sebe u okruženju koje je prema njima nasilno i netrpeljivo. Jer se boje preseliti iz lošeg kvarta ili s kontinenta na more. Jer su s partnerom koji je pustio korijenje i ne želi se pomaknuti. Jer se boje izaći iz poznatog. Dati otkaz. Pokrenuti nešto svoje. Učiniti ono što ih pokreće i za čime izgaraju jer se boje napustiti sigurnost.
Ali sigurnost je zabluda jer ništa nije sigurno. Tome nas je naučila korona. Nema sigurnih poslova. Nema ničeg što se u određenim okolnostima ne bi moglo srušiti, uzdrmati i promijeniti.
I držati se za taj lažni osjećaj sigurnosti je najveće moguće samozavaravanje od kojeg boluje većina. Baš kao žena čija je snimka kolica i 6000 vrećica suhe germe početkom pandemije u Hrvatskoj, obišla sve medije. Kao i scena u kojoj mlati svog supruga po ruci jer joj je prigovorio na pohlepi. Germa joj je predstavljala sigurnost. Lažnu zaštitu od pojma gladi i promjene koja je kucala na vrata. I pitam se je li išta iz te svoje gluposti naučila i je li u međuvremenu ispekla tih 6000 kruščića?
Znamo svi odgovor na to pitanje.
Život u kaosu je odluka koju mnogi donose svakodnevno, hodajući utabanim putima vlastitih navika. Jedne te iste misli vrte se u glavama ljudi, na isti način na koji ispijaju kavu ili pripale cigaretu i povuku dim.
Život na autopilotu vlastite nesreće i ljutnja kad im na kraju balade samo kažeš: ‘Okej’. Pa se okreneš i nastaviš svojim putem. Jer naučila si da nema ništa od uzrujavanja i pokušaja da pomogneš nekome tko tu pomoć zapravo ni ne želi.
Okej, ostani u svojim sranjima.
Okej, živi s problemima koji su lako rješivi.
Okej, ostani u odnosu gdje nisi sretan.
Okej, živi usran prosječni život.
Samo nemoj meni više kukati o tome. I ne zovi me ako ne misliš ništa oko toga mijenjati.
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com