Pišem ti opet iako znam da ovo nikada nećeš pročitati jer ti ja to nikada neću poslati. Pospremit ću to na ostalu hrpicu misli tebi posvećenih. Pažljivo ih čuvam u onoj bilježnici s ostalim našim uspomenama. Tamo su na sigurnome, neokaljane. Daleko od onih što me tjeraju da te izbrišem, a ni ne znaju da se ne može izbrisati ono što je u srcu duboko urezano.
Još jedna zima je stigla. Volim ju i mrzim ju u isto vrijeme. Isto kao i što volim i mrzim ove nadolazeće blagdane. Volim zimu jer je nekako sve tiše i mirnije. Godi mi ovaj hladan zrak, pročisti misli, razbudi me malo. A opet, sivilo zavlada. Sivilo što me na tebe podsjeća. Na nedostatak tebe točnije. I ti blagdani… Sjećam se kako smo se smijali konzumerizmu što vlada u to doba, a nas je radovao naš topli dom i to što smo skupa. Ništa nam drugo nije trebalo jer smo imali ono o čemu smo oboje sanjali, vlastitu obitelj.
A sad… Sad me veseli tuđa sreća. I u isto vrijeme rastužuje. Vesele me mirisi i šarenilo uličnih lampica, i pahulje što se prijete da će zatrpati moj grad. A opet me sve to rastužuje. Jer nema te. Nema te da s tobom svoju sreću podijelim.
Ali ne pričam nikome o toj tuzi. Špotali bi me, rekli bi mi da je previše vremena prošlo za nedostajanje. Zato o tuzi ne pričam, a nitko ju niti ne primjećuje. Tu i tamo mi se potkrade bljesak sjećanja pred njima i moj osmjeh zamjeni zamišljenost. Pa se počnem glupirati kad me pitaju što mi je, nasmijem njih i nasmijem sebe, a tebe sakrijem još dublje.
I nisam nesretna bez tebe, nemoj misliti da jesam.
Naučila sam se ja sreću tražiti na drugim mjestima. I da vidiš samo kakva sam dvorska luda postala. Sve oko sebe nasmijavam svojim budalaštinama. I nikome ne dam da potone. Dižem ih i tjeram da idu naprijed, da vjeruju u sebe i da se nasmiju sudbini u lice. Skupa joj se smijemo. Nekada i plačemo, ali to je samo za onih jako teških dana kad ni jedna riječ nema nekog značenja niti može pružiti utjehu, ali tad se grlimo i čekamo oluju da prođe. Vidiš, to je nešto što sam poslije tebe naučila- kako pustiti oluji da prođe, kako uvjeriti samu sebe da jedan loš trenutak ne znači loš život, i da će taj trenutak proći i smijat ću se opet. Tako i njih učim. Tu svoju malu bedastu obitelj što za tebe ne smije znati. Jer oni me ne žele vidjeti tužnu.
Razumiješ li sada? Nisam nesretna, samo sam tužna. Ponekad… Za tih nekih tmurnih dana kada nebo djeluje kao da će se srušiti na zemlju i toliko je tiho da čujem svoje srce kako bolno preskače zbog onih rupa što su iza tebe ostale. I vidim starčeke kako se drže za ruke, ili mame i tate kako se igraju s klincima pa mi žao što to nismo mi. Žao mi što se naša mala obitelj raspala.
Neki kažu da za svakoga u životu postoji više od jedne srodne duše. Ja se s time ne slažem.
Mislim da svatko od nas ima samo jednu srodnu dušu koju sretnemo u različitim uvjetima u različitim životima. U nekim životima se te duše traže i nikada ne nađu, u drugima se na silu rastanu, a u nekim drugima se nikada ne puštaju. Vjekica (kako bi me mrzio da zna da ga tako zovem) me pitao kako onda znaš da si našao srodnu dušu. Rekla sam mu ono što kažu svi što su svoju srodnu dušu nekada našli- jednostavno znaš! Drugačije to ni ne možeš sročiti… Jednostavno znaš… Renči je na to odgovorila da srodnu dušu rijetko tko nađe i da tad kad ju nađeš, bez obzira na ishod, trebaš biti sretan što si to uopće iskusio, jer rijetkima to polazi za rukom. Ima i u tome nečega… S druge strane nisam sigurna da li je bolje provesti život tražeći ju, bez da ju nađeš ili naći ju i izgubiti…
Jer znaš da tko god dođe nakon bit će samo… pa zamjena…. Samo zamjena… Znaš da ti tijelom nikada više neće prostrujati onaj topli osjećaj tuđe duše. Tuđe, a tvoje. I ni u jednim očima se nećeš moći opet gubiti satima i danima. I ničiji smijeh ti više neće ubrzati otkucaje srca. Znam da neće…
I zato me nekad stigne tuga.
U tišini moja četiri zida, ili u šetnji za hladnih zimskih dana, a nekada i kroz smijeh jer se sjetim kako smo se skupa smijali. A nitko me nakon toga nije uspio nasmijati kao što si ti znao…. Fališ iz toliko razloga i na toliko načina koje ti ne mogu opisati. I premda bih najviše od svega voljela da sam sretna s tobom, naučila sam se biti sretna bez tebe. Ne u potpunosti, ali jesam. A mi ćemo se ponovno sresti u nekome drugome životu. U nekome u kojemu se nećemo pustiti.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
