Slušam Adelin baršunasti glas i njenu uspješnicu – ‘Million Years Ago’ i ne znam odakle mi inspiracija da u ovim trenucima sjedim i zapisujem svoje misli… ne nakon ovakvog dana. Ne, nakon što smo svi ponovno pretrpjeli toliko straha i ne nakon što je toliko ljudi danas ostalo bez doma a neki, nažalost i bez svojih najdražih…
Ovo je posljednja kolumna u ovoj godini.
I mogu samo reći – Idi dovraga! Ti bijesna, nadrkana, bešćutna godino. Idi dođavola i ponesi sve svoje zlo sa sobom!
Odnesi strahove, potrese, slomljena srca, koronu, tugu i otuđenost. Odnesi suze i dozvoli da nam Nova na lica vrati osmjehe.
Odnesi svoju vražju krizu i svoj virus, odnesi svoje zemljotrese, otkaze, bankrote, razočaranja i svu svoju negativu. I Bogu i vragu si već dosadila i nikad kao sad nisam s toliko nade čekala novu godinu, novi datum, novu brojku u nizu, novo poglavlje – novi život, jer stare si nam dobrano sje**la.
Voljela bih reći da vidim smisao u ovom besmislu, ali ga ne vidim.
Voljela bih reći da za sve postoje razlozi i da čvrsto vjerujem u to, ali… samo sam čovjek, i koliko god da mi razum nalaže sabranost i hrabrost, i razumijevanje činjenice da je sve prolazno a naša planeta nepredvidiva pa su i virusi i potresi, nešto što ne možemo ni izbjeći, jednako kao što ne možemo znati ni gdje će nas, i kada zadesiti… ne mogu. Možda ni ne želim.
Ne želim svim tim pošastima dati smisao, ne želim si ih objasniti, jer ne želim da mi tuga i nesreća ikad imaju logike.
Želim da prođe.
Samo želim da prođe.
Želim da se obnove naši gradovi i zacijele rane na dušama.
Želim da dođe dan kad ćemo skinuti vražje maske i kolektivno ih baciti u zrak, u znak pobjede! Želim da se možemo slobodno grliti, sjediti na terasama omiljenih kafića i ispijati duge kave.
Želim da svi moji prijatelji opet imaju poslove, plaće i da ne strepe nad neizvjesnom budućnosti.
Želim da se zaboravi ovo… sve.
Želim da se utješe unesrećeni. Da se zbrinu oni koji su ostali bez domova, da se izgrade ljepše kuće i posadi drveće u našim porušenim ulicama, obnove pročelja i vrati vjera u naša srca. Vjera u nešto bolje. U neki ljepši život. U neko novo sutra kad ćemo opet moći biti samo ljudska bića, a ne samo stvorenja koja egzistiraju zatvorena u svoja četiri zida… a između tih zidova se ne osjećaju sigurno jer ti isti zidovi konstantno podrhtavaju.
Želim da opet pronađemo smisao.
I da bez straha možemo kolegi pružiti ruku i pozdraviti ga, zagrliti prijateljicu, poljubiti osobu koju volimo.
Želim da ne stojim na dva metra od svakog bića koje volim!
I želim da nikad više nitko ni ne spomene riječ – propusnica!
Želim da svatko dobije svoj život nazad. Baš kao što je neki dan izjavila ona doktorica…
Ne želim svaki dan slušati o novoj teoriji zavjera, ne želim više čitati o tome tko je kriv za pojavu korone, ne želim strepiti od toga da uvečer legnem u krevet, od straha da će me ponovno probuditi podrhtavanje. Ne želim se bojati zaspati. A mnogi se toga boje.
Mnogi ni ne znaju gdje će spavati noćas… i sljedeću noć.
Mnogi ne znaju što ih čeka, što nas sve čeka.
I ta neizvjesnost je najgore što proživljavamo, što nam se uvlači duboko u kosti i što ostavlja trag.
Želim opet radost. Svakome.
I da prođe ova godina… da zajedno pronađemo utjehu nakon svega što prolazimo. Da možemo pomoći onima kojima je sad najteže. Biti im snaga sad kad im je teško, kad su u strahu i kad su izgubili sve.
Želim da ruku pod ruku izgradimo svoje gradove i svoje poslove i svoje živote.
Želim da se opet smijemo.
A čini se kao da tražim puno… previše.
I to me ljuti.
Zbog toga ne želim ovoj godini dati na važnosti. Iako mi je donijela i lijepe trenutke, ali ih je i zatrpala duboko pod pepeo svega što je porušila.
Život je bio tako lijep lani u ovo doba… i čini se kao da je zaista prošlo milijun godina od tad.
Čini se kao da je to bio neki drugi život.
I bili smo to neki drugi mi, jer nakon ovih 366 dana, ove uklete prijestupne 2020, mi više nismo isti.
Raspali smo se svi bar na tren.
Izgubili smo ako ništa drugo, barem vrijeme koje nam nitko neće vratiti i dio svoje ljudskosti u svojoj konstantnoj borbi protiv svega što nas je snašlo.
Večeras smo bolji ljudi jer nas je ujedinila tuga i bol gubitka koja odjekuje iz netom porušene Petrinje.
Sutra će nas ponovno udaljiti svađe o tome je li korona stvarna ili je urota.
Pogubili smo se. To je ono što je učinila ova godina i zato želim da prođe. Jer želim da se pronađemo. U novim poglavljima nove godine, u boljim postupcima, u boljim odlukama, u zagrljajima.
Želim nam novi početak. Sretniji.
Koliko god da smo svi skupa i svatko pojedinačno možda nekad u životu i griješili, iskupili smo se, platili smo danak ove godine.
Suzama, domovima, životima.
Zaslužili smo, bolje, sretnije sutra.
~ U mislima sa svim dragim ljudima u Petrinji, Sisku i Zagrebu, s ljubavlju i podrškom za njihov gubitak i nadom u bolja i sretnija vremena.
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com