Ništa, ali baš ništa me ne pitaj. Nemoj mi pričati, ništa. Približi se, dopusti mi da se naslonim na tvoje rame, dopusti mi da slušam duše šta pričaju, dopusti mi da slušam tišinu srca tvog. Pusti svijet, nek’ bude iza nas, ionako je lud i blesav, a mi, hajd’ da stojimo na kiši, hajd’ da se smijemo na sav glas. Miluj mi kosu dok grad spava. Ugasi sve ono što te muči, uključi pogled, jedino to nam je dovoljno. I hajd’ da idemo, tamo, da sjedimo na onoj klupi, u onom parku, da oživimo onaj dan kad’ smo se prvi put sreli, dan kada su dva blesavila postala nešto pametno. I zar treba išta više meni, tebi, njemu, njoj, bilo kome…
Ali, evo, ugrizoh se za usnu, prevarih se…
Treba njima puno toga, treba njima sve ono što nema smisla, a to i jeste problem, u potrazi za smislom zaglibiš u močvari besmisla. Nudi se svašta.. Prodavači bi htjeli da kupimo svašta, ali ja ne bih svašta.. Ja bih birala pravu i posebnu robu, birala bih ono što me neće gristi i jesti, ja biram ono što će me zagrliti kad’ se ‘raspadam’, biram ono što će mi reći:” U redu je, proći će.” Sve drugo je prolazno, ali sve. Ljudi jesu poludjeli, zaista, ali pronađeš li svoje mirno more, ne napuštaj ga, usidri se tu gdje trebaš, okupaj ju osmijehom, rastereti joj dušu, skloni sav taj pesimizam kojeg se ona plaši, i dokaži joj da je vaš svijet šaren, dokaži joj da se i šareno živjet’ može. Je li to teško? Kaži mi! Je li se to plaća konvertibilnim markama, eurima, kunama ili možda dolarima?!
Je li? Kaži! Šta se desilo? Zašto ne progovaraš? Šutiš.. Hm.. Mislim da sam ipak je u pravu.. Ne moraš mi ništa reći, tvoj pogled mi je dovoljno rekao. Samo, strah me.. Pitaš me čega.. Pa eto, strah me da ne zaboraviš onu klupu gdje smo sjedili prvi put, strah me da ne zalutaš, strah me da i ti ne zaglibiš u onoj močvari besmisla.
Eto, to me muči. Svijet je ružno i prljavo mjesto za one koji su smisleni i odlučni, ovdje ne funkcioniše sve kako treba, znam, i svjesna sam toga. Ali, hajde da mi dokažemo blesavilu da smo izuzetak jedne rijetke pameti. Hajde da pokažemo mjesto onim licemjernim filozofima, hajde da ih ušutkamo onako kako zaslužuju, hajde, uzmi me za ruku, nek’ nama ljubav bude lozinka. Daj mi svoj mali prstić, i vodi me u onaj naš grad, vodi me tamo gdje možemo postojati samo mi, znači samo nas dvoje, niko više, razumiješ? Je li ova sreća skupa? Je li? Je li nam spokoj dovoljan? Spokoj daleko od svih, i od svega… Da slušamo zvijezde, da plivamo u smislu. Samo nas dvoje.
Eto, ludi moj svijete, zar ti ovo nije dovoljno? Što lutaš moj svijete? Što tražiš smisao u novcu i visinama? Svi smo mi individue, ali svi. Ali, svi mi možemo napraviti razliku izmedju novca i ljubavi, jer poistovjećivanje istih znači krah i katastrofu. Ma šta ja pričam.. Prasnuh u smijeh.. Ko još ovo običava radit’, ko još ovo čuva u polici svog srca, čuvaju rijetki, vjerovatno. Sramota.. I zato želim da budemo izuzetak, zato želim da budemo kniga koju će svijet rado čitati. Pomozi mi u tome, nek’ nam zavide, nek’ se srame svojih postupaka. Hajde da svijetu začepimo ona velika usta ,hajde da uživamo i ne obaziremo se.
Dok divljaju plima i oseka, dok crtamo smisao u čudnovatom pijesku, poljubi me. A negdje u pozadini, čula se Merlinova pjesma: “Kad’ si rekla da me voliš.”
Lejla Salčin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
