Demon. U nekim objašnjenjima božanstvo, u drugima zao duh. Natprirodna pojava, odmetnuti anđeo, biće podzemlja koje manipulira ljudima, navodi na grijeh, dovodi u kušnju, nanosi fizičku bol i poigrava se psihom žrtve. Demoni nemaju tijela, a svoje obličje pronalaze u prirodnim elementima (neki će reći, u umovima ljudi), izazivajući zlo, kvar, bolest, neplodnost, glad, nesreću i smrt…
Hrvatske legende bogate su različitim demonskim likovima, a jedan od njih (meni nov) jest lik štorke.
Štorka je dokaz da čudovišta ne spavaju ispod našega kreveta, ona spavaju u našim glavama. U nekim glavama spavajuzauvijek, s povremenim otvaranjem jednoga oka kako bi sudjelovali u životima svojih nositelja, a u nekim drugim glavama žive i preuzimaju kontrolu, stvarajući velike probleme.
Ovo biće dio je folklora i tradicije, a kao biće proizišlo iz bakinih priča postalo je i sjajno nadahnuće za roman „Štorka“ mlade hrvatske autorice Jelene Hrvoj.Iako mu se pridaje naziv psihološkoga trilera, ovaj roman (kao i njegov brat-nastavak, „Štorka: Manifest“) obuzet je snažnom atmosferom iskusnog fantastičnog romana koji nalikuje horor-romanima Stephena Kinga, ali i gotičkim romanima prožetima mistikom i maglovitim sivilom.
Tijekom sjajnoga i tečnoga pripovijedanja u trećoj osobi jednine koje se presijeca izjavama (gotovo mantrama) čudesnoga bića nazvanoga Štorka, u roman se uvlači sumnja kako je Štorka zapravo plod mašte, naoko shizofrena epizoda introvertirane dvadesetsedmogodišnje protagonistice Ere Torin.
Štorka se u roman uvlači prepredeno, đavolje, u riječima:
„Tog se jutra maleno stvorenje polagano probijalo ispod lubanje, a njegov se glasić začuo dovoljno glasno.“
Sama je toliko poetična, izgovara rečenice koje uvelike nalikuju tamnom energijom natopljenim sentencama. Likovima se prikrada kako bi im njihove osobne borbe i terete učinila još težima.
Njezina pojavnost stimulira daljnje čitanje u kojemu je primarni motiv nepoznato stvorenje koje svojim iskričavim upadicama stvara nelagodu, ali i znatiželju koja stremi otkrivanju njegova identiteta i onoga što će već na sljedećim stranicama učiniti. Pritom se može reći kako je Štorka zasijala sjeme straha i nevjerice kroz tijelo svoje nositeljice Ere, a zatim pratila razmotavanje klupka i uništenja okaljanih duša.
Štorku (čiji bi se naziv mogao povezati s dijalektalnim glagolom šturkati koji označava guranje, pomicanje, u smislu razmicanja žara u peći – slično čini i ova demonska pojava među ljudima, potičući njihove strahove i grijehe na rasplamsavanje) i Eru Torin (čije ime može, u slobodnom prijevodu, označavati razdvojeno vrijeme, rascjepljenu vremensku eru – time bi se mogla potvrditi izreka kako vrijeme nije saveznik i uništava).
Moglo bi se protumačiti i kao utjelovljenje jedne osobe, alegorijskoga poimanja svijeta koji grade ljudske mane i vrline, a koje nesmiljeno svojom rukom dotiče dotrajalost, ne dopuštajući ni jednom dobru ni jednom zlu da traje vječno.
Stil pisanja Jelene Hrvoj izaziva jezu, a zločini koji su povezani s Erom Torin i ostalim likovima ponekad djeluju toliko pomaknuto, a opet, toliko užasavajuće svakodnevno prisutno u crnoj kronici. Pojavljuje se tako zabrinjavajuć i aktualan problem obiteljskoga nasilja i nasilja nad ženama koji se ironično pokušava racionalizirati:
„Sve dok sama Lidija Riter ne odluči pokazati zube okolina joj neće pomoći, ma koliko ta okolina autoritativna bila. I sve dok Lidija Riter ne bude ležala u grobu, polomljena i spokojna, taj isti autoritet ne može staviti ruke na Tina Ritera. Otužno? Da.“
Hrvoj prikazuje i likove drugih profila:
Trinaestogodišnjeg psihopata u nastanku (koji, otužno, nosi nadimak Onoga koji je prije dvije tisuće godina razapet na križu), mladog bogataša kojemu roditelji dopuštaju sve, čak i napad na maloljetnu trudnu ljubavnicu, stare pokvarenjake, majke koje ne mogu imati djecu, a nasuprot njima mlade čedomorke sumnjiva morala…
Svi ovi likovi, zahvaljujući medijima i društvenoj devijaciji, kao da su nadahnuti okrutnom stvarnošću. Njihove su priče postale legendarne.
Umjesto da prepričavamo priče o fantastičnim i nestvarnim bićima i iz zabave, poput malih izviđača na kampiranju, sijemo strah među slušateljima, mi se suočavamo sa stvarnim bićima od krvi i mesa čija je esencija prožeta zlom, bićima koja nazivamo ljudi i njihovim nedjelima čija je prisutnost i učestalost zastrašujuća.Strah i jeza ovoga romana sele se i u njegov nastavak „Manifest“ u kojemu nas sljedeće rečenice tjeraju na psihološku inventuru vlastitih poimanja života i samih sebe:
„Sjetite se samo svih onih malih i velikih zala kojima ste natjerali suzu u tuđe oko.“
Autorica na vješt i literarno liberalan način navodi čitatelja na promišljanje o dobru i zlu, na prihvaćanje činjenice da smo odgovorni za svoje postupke i na shvaćanje života kao pletiva u kojemu je važno koristiti prave boje konca kako bi konačna slika prikazivala pravo stanje, a to se može učiniti samo kritičkim probiranjem ljubavi iz svih otpadaka koji ruše duševnu ravnotežu i unose nemir.
Izvor: Patuljasta Šmu
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
