Nakon toga poljupca više se nismo vidjeli. U trenutku najveće sreće zazvonio je mobitel. „Viktore, pođi odmah doma, otac je jako loše“ s plačnim glasnom rekla mi je majka. Kako? Što? Milijun pitanja je prolazilo kroz moju glavu. Jelena se ponudila da ide sa mnom ali ja sam odlučno odbio. Nisam htio da vidi moju bijedu i sirotinju. I u trenutku kada je otac umirao, ja sam ga se zastidio. Bio je veoma vrijedan čovjek. Imali smo vinograde na najboljim parcelama u kotoru. Otac je oko toga vrijedno radio ali nije znao komercijalizirati. To vrhunsko vino se prodavalo po cijeni najveće splačine iako smo imali najbolje sadnice koje su u tom trenutku postojale.
Sjeo sam na vlak i krenuo put Mostara. Miris Hercegovine. Tko to nije doživio ne zna što je propustio. Kada početkom jeseni dozre grožđe, šipak, maslina a pčele se uzvrpolje kao da je početak proljeća, to možeš smatrati ravno čudu. Kažu tako nešto ima samo Kalifornija, ali ona sigurno nema ćupter, nema raštiku, nema izlivaču, nema lučinicu. Ma nije ta Kalifornija ni slična nama.
Izašao sam iz vlaka i sjeo u taxi. „Molim Vas do Okračnika“. Malo selo u južnoj Hercegovini, smješteno na uzvisini. Još je većina mjesta pod makadamom tako da kako ideš iz Mostara, čini ti se da se polako vraćaš u prošlost.
Taxi me doveo do najbliže moguće točke do koje je mogao doći. Ostatak sam morao pješice. Stara borova šuma sađena za vrijeme socijalizma uništila je sva dobra koja je flora ovoga kraja posjedovala. Ali ovi borići su u kraju koji je vreliji od samoga pakla stvorila jedan dio Alpa. Mali pravi raj u kipućoj vodi. Kako sam se približavao domu, tako sam sve sigurniji bio da je moj otac već na nebu. Mnoštvo ljudi oko kuće samo je potvrdilo moje sumnje. Čim me je majka ugledala, opet se pogubila u svojoj tuzi i naricanju.
„E moj Viktore, ode tvoj tata. Moj Viktore pitao je za tebe“ orilo se kućom dok me je grlila i dok smo oboje zadnje kapi suza prolijevali.
Stao sam iznad oca i plakao, plakao kao malo dijete. Ispunili su mu zadnju želju. Obukli su ga u hercegovačku narodnu nošnju. Iako siromašna materijalom otac je u njoj izgledao kao da je aga, ma što aga, sultan, baš tako-sultan!
Mala trošna kućica u malom siromašnom selu bila je još siromašnija jer je nedostajao očev osmijeh. U svoj svojoj bijedi on je uvijek bio nasmiješen. Uvijek je imao razlog za život, za osmijeh. Nikada se taj čovjek nije pokolebao. Oca smo pokopali a majka je ujutro kao i svako jutro rano ustala i nahranila životinje. I ja sam ustao zajedno sa suncem , pijući kavu i gledajući u daljinu. Sjetih se onoga Jelenina pogleda od neki dan i sjetih se nje. Jelena, gdje je Jelena? Noseći kuvertu majka mi prekinu misli.
„Viktore, on je diktirao a ja sam pisala. Ovo je za tebe“ pruži mi kuvertu i ostavi me samoga u razgovoru s ocem.
„Dragi moj sine, momčino moja!
Evo ćaća te nije dočekao s osmijehom ali zamisli da ti se sada smiješim kao da sam živ. Znaš da nisam bio kao drugi seoski očevi. Trudio sam se da vas svako jutro zagrlim, da Vam kažem da vam kažem da vas volim bez obzira na to što je selo na to podrugljivo gledalo. Ma briga me za selo. Kad sam bio momčić, došao je stric Mate iz Amerike i doveo sa sobom Ruth, mladu židovku u koju se tamo zaljubio. Ruth je istog trena postala Ruža a on joj je stalno govorio love, love i ljubio je. Bruka i sramota u selu ali za mene vrh. Prvi put sam vidio da se netko u ovoj pripizdini prema ženi odnosi s poštovanjem. Kod nas su tri glavne karakteristike za ženu bile: miraz, njena volja za radom i potomstvo koje rađa. Kakva ljubav, kakvi poljupci. Tada se zakleh sebi da ću i ja biti ko Mate i Ruth pa kome pravo kome krivo. Odulji ja Matija, nikako prijeći na stvar!„
Na ovome dijelu se pošteno zasmija. Jadna mater pisala i ono što je on njoj govorio.
„Piši dalje. Eto moj Viktore, stric Mate ode nakon dva mjeseca i svakoga 15 u mjesecu poče slati ček na 1000 dolara. Postao on tamo bogat, a nije zaboravio ni nas sirotinje. Tako ja od tih 1000 dolara, 150 ostavi u kući, a ostalo stavio na banku. Nakon pola godine, reče meni službenik kada već nikako ne dižem taj novac da bi bilo dobro da ga oročim. Niti sam ja znao što je to, niti kako ide ali uradi kako mi školovan čovjek savjetovao. Sve sam to ostavio tebi a ti sine upravi kako znaš. Znam da nećeš budalaštine raditi nego ćeš kako bog zapovida.„
Plakao sam i smijao se. Otac je bio bogat čovjek ali mu komad papira ništa nije značio. Otac je gledao obitelj a ne luksuz. Vratih pismo u kuvertu i sjeti se svoje stare želje…
Kupid
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
