Mnogi od vas znaju da sam ja rođena Vukovarka koja je u ratu, te davne ’91 ostala do “kraja”.. za one koji ne znaju, evo sada i vi znate…
Pa kako sam onda odlučila uzeti u ruke knjigu, koja, napisana srcem jednog djeteta, piše istinitu priču o tom istom ratu, ali u drugom gradu?!
Morala sam! Eto, to bi bio odgovor!
Ono što sam ja proživjela, dal’ se može mjeriti s iskustvom rata drugoga djeteta? Ne može! Svaka osoba ima svoje misli i osjećaje, doživljava situacije na “svoj” način! Čak ni strah ne osjećamo isto!
Nisam željela, čitajući knjigu, uspoređivati svoje događaje s Bojaninima, ali to se ipak dogodilo…
Nikako mi neki događaji nisu išli u glavu! Počevši od gušenja dimom u atomskom skloništu! Kakav dim, *ebote… Hermetička vrata su to. A onda mi sinulo. Oni su imali i vodu i struju što je sve moglo izazivati sav taj dim i čađ, a mi… kakva struja, voda, instalacije davno izgorjele dok sam ja u takvo sklonište došla!!!
Što me još više šokiralo, zapravo najviše, je događaj kada su “objavili” opću uzbunu dok je Bojana u školi bila. Pa kako škola nije imala svoje sklonište, (a koliko ono djece školu pohađalo???!!!) kuda je Bojana krenula i kako je put završio?!
Ono što mi nikako u glavu nije išlo, čak mi je to sve bilo suludo, da ne kažem glupo, bilo je što je jednog dana sa svojom obitelji, izašla iz grada, otišla na sigurno… i vratili su se….pa kosu sam si počupala dok sam to pročitala!!! Zašto? O, zašto ste se vratili u rat kad ste bili mogli živjeti normalnim životom??? 😔😔😔😔
Koliko pitanja sam si postavljala dok sam čitala knjigu. Koliko sam se svađala sama sa sobom. Koliko sam o knjizi raspravljala.
Grč!!! Eto, grč me ulovio… Čvor u želucu!!!
A na kraju je samo jedno objašnjenje!
Nitko od nas nije znao što je rat i što će nam on donijeti! Mi nismo znali tko će drugi dan biti tu, a tko će okončati pod kišom granata, od zalutalog metka!!! Mi nismo ništa znali! Bili smo djeca! A nisu znali niti naši roditelji! Mi smo svi samo željeli normalan život, i dok se život u Vukovaru gasio, u Karlovcu se život nastavljao u strahu, grču i agoniji, ali se nastavljao… I ne znam šta je gore. Moj život koji se zaustavio onog dana kada je Vukovar pao (zaustavio se u mojim mislima i srcu), ili živjeti svoj na svome bez znanja šta nam sutrašnji dan donosi!!!
Ali, znam… sve je to tuga i bol! Sve je povreda časti, i ponosa. I evo, unatoč svima i svemu, grad Karlovac ponosno stoji na svom mjestu baš kao i grad Vukovar!!!
Gordana Malančuk
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
